Kraj Stida

Kraj sramote

Soferijah 3:14-16

Od Gabe Fluhrera

Kako sjedate, ako želite, uzmite svoje Biblije i okrenite se na Soferijah 3. Ako ne znate gdje je ta knjiga, to je u redu. Ne znam treba li to priznati kao propovjednik, ali u prvom predsjedništvu na kojem sam sjedio, morao sam pogledati u indeks da bih našao ovu knjigu! U redu? Tako da je to bilo kad sam bio u seminaru, pa ne osjećajte se loše ako je ne možete naći! Ona je na stranici 790 u vašim crkvenim Biblijama; 790. I samo da vam dam nagovještaj gdje idemo u naredna dva nedjelja uvečer, večeras ćemo pogledati 3:14-16, a sljedeće nedjeljsko veče, ako Gospodin bude voljan, pogledat ćemo ono što se naziva [[BVRJohn 3:16]] što je jedan od mojih omiljenih stihova Biblije. Tako da sam razmišljao o tim stihovima već neko vrijeme i skočićemo u poglavlje 3, stihove 14 do 16 večeras; stranica 790.

Hajde da se pomolimo, a zatim ćemo čuti Božju Riječ.

Oče naš, ono što smo upravo pjevali je naša velika nada večeras – da Isus, koji je prije više od 2000 godina bio podignut, bude podignut večeras kao uzvisoki, uskrsnuli Spasitelj koji je jedina nada za nas pokvarene grešnike. Neka Onaj koji govori umanji, a Krist da se poveća i ispuni sve u svemu. Molimo za snagu Duha da učini Riječ stvarnom i živom i oštrijom od svakog dvosjekog mača i molimo sve to u Isusovo ime, amen.

Soferijah 3, počev od stiha 14. Ovo je Božja Riječ:

Pjevaj glasno, kćeri Siona; vikaj, Izrael! Raduj se i veseloj srcem svojim, kćeri Jerusalema! Gospodin je uklonio presude protiv tebe; on je otirao tvoje neprijatelje. Kralj Izraelov, Gospodin, je u tvojoj sredini; nikad više nećeš se bojati zla. U taj dan će se reći Jeruzalemu: "Ne boj se, o Sion; nemoj da ti ruke slabiju."

Trava vene, cvijeće pada, ali Riječ živoga Boga će stajati zauvijek i zauvijek, amen.

Najbolja avionska kompanija je Southwest Airlines, i mi je ovdje više nemamo, saznao sam odmah kada smo se preselili! Bila je to naša spasilačka linija da se vratimo iz strane zemlje Pennsylvanije do Južne Karoline kada sam bio na Westminsteru. I imali su ovu reklamnu kampanju prije nekoliko godina, koja je bila jedna od najboljih koje sam ikad vidio, a slogan reklamne kampanje bio je: "Želite li pobjeći?" I bila je jedna reklama gdje ste vidjeli ovog čovjeka i ovu ženu koji sjede u svojevrsnoj korporativnoj dvorani za sastanke, očito izvršne vrste, i oba gledaju ravno naprijed i on nekako nervozno pogleda okolo i kaže: "Znate, htio sam vam ovo reći već dugo vremena, ali uvijek sam imao osjećaje prema vama." I ona postaje vrlo uzbuđena i pogleda ga i zgrabi mu ruku i kaže: "I ja također!" I on nekako izgleda iznenađeno i okreće se, i vidite mu slušalicu u uhu, i kaže: "Pričekajte samo jedan trenutak. Što je to bilo?" I vidite njezino lice i ona kaže: "Oh ne!" I dolazi slogan: "Želite li pobjeći?"

Krivica protiv Stida

I dok sam razmišljao o tome ovu sedmicu, postoje trenuci u našim životima kada želimo da imamo tu opciju, zar ne? Kada bismo samo mogli da pobjegnemo od onoga što jest – okolnosti, ljudi, što god to bilo. Najviše od svega, mislim da želimo da pobjegnemo od sjećanja i dijelova naše prošlosti koji nam izazivaju sram. I moramo razlikovati na početku ovdje između krivice i srama. Istraživač srama, Brene Brown – ako niste čuli za nju, to je u redu. Ako budete imali priliku, ona je održala govor koji ima oko 30 milijuna pregleda na TED-u o “Snazi ranjivosti i srama.” Vrijedno je pogledati. Ona je puno napisala o ovoj temi i razlikuje između krivice i srama na ovaj način. Ona kaže, "Krivica je neuspjeh da se učini nešto prema standardu i osjećati pravu psihološku krivicu zbog toga – pravu psihološku nelagodnost zbog onoga što ste prekršili." I kao kršćani, ne mislim da ona to nije, ali kao kršćani, možemo se složiti s tim. Kada ne uspijemo da živimo prema Božjem zakonu, trebali bismo osjećati krivicu.

Sram je drugačiji. Ona kaže, "Sram je intenzivan osjećaj bezvrijednosti i nedostojnosti ljubavi." Možemo to izraziti u tri riječi. Sram nam kaže, "Ne pripadaš." Krivica je više privatna. Sram, kako je rekao jedan autor, "ima svjedoke." To je javna pojava. To je nešto što smo pokvarili i propali pred drugima i to je bolan uspomen. To nam izaziva nelagodnost kada razmišljamo o tome. I postoje različite vrste srama, zar ne? I postoji sram koji je stvaran – sram koji bismo trebali osjećati pred Bogom zbog povrede Njegovih standarda. Ali onda postoji sram koji ne bi trebao biti tu. Stvari koje su nam učinjene – zloupotreba, druge stvari kao što su te. Ili situacije u kojima smo se našli gdje je poruka koja nam je predata bila, "Ne pripadaš."

I prorok Sefanija će nam večeras govoriti o kraju sramote. I dozvolite mi da vam brzo postavim kontekst. Sefanija je jedan od dvanaest malih proroka. Sada, to ime nekako može biti zavaravajuće. Nije zato što su oni manje važni u Božjoj Riječi ili što nisu važniji kao drugi dijelovi Božje Riječi. Oni se nazivaju malim prorocima jednostavno zato što su njihove knjige u Starom zavjetu vrlo kratke. Tako imate velike proroke – Isaiju, Jeremiju, Ezekiela i Daniela. I onda imate ovih dvanaest malih proroka i Sefanija je jedan od njih. On piše oko 640 godina prije rođenja Isusa tokom vladavine velikog reformatorskog kralja Starog zavjeta, Josije. Ako se vratite u knjigu Kraljeva i pročitate o Josiji, on je taj koji je vratio bogoslužje u Izrael. On je učinio mnogo reformatorskog rada u Izraelu u to vrijeme.

Sada, jedna od jedinstvenih karakteristika knjige Sefanije je da on otvara svoju prorokovanje vjerojatno sa scenom kosmičkog suda kao nigdje drugdje u Starom zavjetu. Što ja mislim pod kosmičkim sudom, to nije kao neki od proroka gdje Bog kaže: „Gledajte, ja ću doći i suditi vama, Izraele, za sve vaše idolopoklonstvo i sve vaše grijehe i sve načine na koje ste se udaljili od mene.” On to čini, ali počinje sa kosmičkim sudom. Svi ulaze u ovo. Nitko ne prolazi. Tako ova knjiga ima puno loših vijesti sve dok ne dođemo do ovog poglavlja. I nekako vladajući stih koji zaista postavlja ton za sve što slijedi je stih 11. „U tom danu, nećete biti postiđeni.” I mi ćemo vidjeti taj izraz „U tom danu” ponovo u našem tekstu večeras. I tako što Bog obećava učiniti ovdje je da kaže: „Ja ću ukloniti svu vašu sramotu” – u ovom slučaju, pravu sramotu – „Ja ću ukloniti sve to i blagosloviti vas kao što nikada niste zamišljali.” To je tamo gdje ćemo ići sljedeći tjedan.

Pa evo glavne stvari koje Žefanija želi reći. Sram se završava kada se Bogu molimo bez ikakve rezerve za ono što je učinio time što nije izvršio sud nad nama tako da nemamo straha u Njegovom prisustvu. Sram se završava kada se Bogu molimo bez ikakve rezerve za ono što je učinio time što nije izvršio sud nad nama tako da nemamo straha u Njegovom prisustvu. I te "ne" će oblikovati naše tri naslova. Dakle, u stihu 14, Bez rezerve. Stih 15, Bez suda. I stih 16, Bez straha.

Bez rezerve

Pogledajte sa mnom tamo ponovo na stih 14 – Bez rezerve. "Pojavite se glasno, kćerko Siona; vikajte, Izrael! Radujte se i veselite se svim srcem, kćerko Jerusalema!" Kao što sam spomenuo neposredno prije ovoga, nismo čuli ništa osim loših vijesti i onda vam se ovaj stih nađe bačen direktno u sredinu svega toga. I ovaj stih dolazi kao neka vrsta iznenađenja. "Vikajte; radujte se" – jezik koji ide dalje od onoga što možemo nazvati normalnim, ono što bismo čak mogli nazvati presbiterijanskim stilom bogosluženja. Nama je teško razmišljati o bogosluženju kao što je ovo. Sada ima toliko toga što volim u našoj tradiciji u pogledu reformirane teologije i bogosluženja, ali ako smo potpuno iskreni prema sebi, ne radimo jako dobro u pogledu radosti. Ili možemo? Jer vidite, bio sam na fudbalskim utakmicama sa vama i to me podsjeća na odlazak na fudbalske utakmice sa mojim prijateljima kod kuće gdje sam imao brata iz fraterniteta na fakultetu koji je bio najblaži čovjek i vi ga stavite subotom ujutro u stadion Williams-Brice u Južnoj Karolini i on se pretvori u životinju! On može vikati i plesati i pljeskati i podići glas kao što nitko ne može!

Kako se odnositi prema Bogu

I moja poanta je ovo. Kada gledamo sportske događaje i naš tim pobijedi – ne moram vam reći kako je to izgledalo kada je Ole Miss pobijedio Alabama, ili, jednaku priliku ovdje, ili kada je State pobijedio Ole Miss ove godine. Vidio sam mnogo radosti s obje strane. I kada se to dogodi, svi mi izgubimo suzdržanost. Izgubimo osjećaj za pristojnost kada naš tim pobijedi. I to je ono što prorok kaže ovdje. Prorok kaže da kada se to dogodi, kada shvatimo što Bog radi, kada nam to dođe kući, ovo je rezultat – sveobuhvatna radost; pjevanje; radost zbog onoga što je Bog učinio. I ovdje je pitanje. Što je to u našim životima što nam sada uzrokuje radost? Što smo sretni zbog toga? I Bog kaže: „Jedna od stvari koje ja radim je uzimati te radosti koje doživljavate,” koje su dobre i divne i nema ništa loše u tome da se uzbuđujete zbog sportske ekipe, ali On kaže da su one pokazatelji veće stvarnosti. „To je kako želite da odgovorite Meni. To je kako želite da se odnosite prema Meni.” To je ono što Bog kaže njima. „Želim da imate tu vrstu radosti zbog onoga što Ja radim u vašem životu.”

I primijetite kada je to Bog zapovijedio da učine. Nije to kada sve ide dobro. Sve su to obećanja o tome što će Bog učiniti. Sve su to stvari koje su buduće. One se još nisu dogodile. I Bog kaže: „Dok čekate, usred svega što se raspada, Izrael, radujte se!” Da li je to kontraintuitivno ili što? I ovo mu kaže nama. Kaže: „Što vam zadaje najveću sramotu? Je li to nešto iz vaše prošlosti? Je li to nešto što ste rekli na večeri? Je li to način na koji ste se ponašali kada ste bili vani i bili su svjedoci? Što vam zadaje najveću sramotu?” Za Izrael, to je bilo napuštanje Boga. Oni su ga napustili. Oni su otišli i rekli: „Mi ćemo ići za idolima.” I Bog kaže: „Još nisam gotov s vama. I usred moga suočavanja s vašom sramotom” – i o tome ćemo razgovorati ovdje za trenutak – kaže: „Dok čekate, radujte se.” Vi i ja možemo imati radost tamo gdje smo sada, večeras. To je divno obećanje. Tako vidimo na prvom mjestu da Bog zove da ga volimo i da ga častimo i da ga uživamo bez rezerve. Bez rezerve. Bezumljeno napuštanje u njihovom uživanju s Bogom.

Nema suda

Zatim, na drugom mjestu, pogledajte stih 15 u dijelu Bez Suda. “Gospodin je uklonio sudove protiv tebe; on je otirao tvoje neprijatelje. Kralj Izraelov, Gospodin, je u tvojoj sredini; više se nikada nećeš bojati zla.” Zašto se trebamo radovati? Prorok kaže: “Jer sam uklonio unutrašnje sudove protiv tebe i vanjske prepreke za uživanje u Meni.” Jeste li vidjeli taj jezik tamo? “Gospodin je uklonio sudove protiv tebe.” Vidite, ovo je naš unutrašnji osjećaj krivnje i srama koji svi imamo. Znamo, intuitivno, jer smo stvoreni po obrazu Božjem, da nismo tamo gdje bismo trebali biti s Njim, bez Isusa. Svi imamo takvu duboko ukorijenjenu tjeskobu. Pokušavamo je maskirati na različite načine. Ne znamo što s njom učiniti dok Bog ne otvori naše oči. Znamo da nismo sveti. Znamo da bismo se trebali sramiti pred Bogom. Osjećamo to. I Bog kaže: “Ja ću to ukloniti.”

I onda On ide vanjskim uzrocima. Kaže: “Ja ću ukloniti sve tvoje neprijatelje. Bilo kakva prijetnja tebi, Izraele, ja ću je otiirati.” Sada razmotrite to u odnosu na sram. Ljudi koji su nam nanijeli sram u našim životima mogu biti naši neprijatelji ili ne. Ista je točka ipak. Ono što Bog obećava ovdje je ukloniti sve što je vanjsko prema nama što će nam nanijeti sram. Drugim riječima, obećanje je da više neće biti svjedoka jer više neće biti razloga za sram. To je ono što Bog čini, jer je sram u osnovi stvarnost stvorena od drugih.

Pravi Mir

I kada Bog kaže ovo nama, On nas pita da razmotrimo činjenicu da svi mi, zbog ovih prijetnji nama – bilo od drugih, od neprijatelja, od sramote, što god to bilo – On kaže da nas to vodi da postanemo kronični brinuoci. Zar se ne brinemo mnogo? Zar sramota ne uzrokuje brigu? Možda ste bili osramoćeni rano u životu i za ostatak života ste se pitali: „Ću li ikad biti prihvaćen? Ću li ikad ući u tim? Ću li ikad biti dovoljno dobar?“ I to opet vodi do tjeskobe. Brinemo se da li smo sigurni. „Ću li biti povrijeđen fizički, emocionalno od drugog čovjeka? Što će se dogoditi?“ Briga, briga, briga. I ovo je što Bog kaže. On kaže da možete imati pravi mir, pravu radost, ono što svi traže a tako rijetki nađu. On kaže da je to dostupno, na čekanju, na zahtjev, večeras.

I primijetite kako On to stavlja tamo. On kaže: „Nikada više nećete se bojati zla.“ Bojite li se zla? Ja se bojim. Ne znam što je to. Nađem se kako postajem sve više tjeskoban što moji djeca rastu. Vi ste roditelji već dugo vremena; možete mi reći kako se nositi s tim! Ali što moji djeca rastu, sve više se bojim svega zloga koji postoji u svijetu i brinem se za njih. I da, kajem se i molim Gospodinu za pomoć, ali to je tu sa mnom kad se probudim ujutro. I to je što Bog kaže nama. Veliko obećanje je nikada više ne bojati se zla. Možemo prestati brinuti i prestati se bojati i osjetiti Božji mir. Na to ćemo se vratiti i na kraju.

Zatim primijetite što Bog kaže tamo. On kaže “Kralj Izraelov, Gospodin, je u vašoj sredini.” To je bila velika nada Izraelova, zar ne? Ako pročitate unatrag kroz Stari zavjet, počinjete i čitate Postanak – kako nastaje ljudski rod, a zatim se sve sužava do Abrahama, a potom Bog poziva ovaj narod i oni su porobljeni. I onda ih On izvodi iz ropstva i žive izvan okova Egipta. I što oni počinju govoriti? “Mi želimo kralja kao narodi oko nas!” A Bog kaže: “Ne želite, jer taj kralj će porobiti vaše sinove i to će vam se završiti loše. I zašto želite kralja kada Ja vaš Kralj?” Pa ipak, oni kažu: “Ne, ne, dajte nam kralja!” I On im daje kralja. I ovdje smo, otprilike četiri ili pet stotina godina nakon što Izrael ima kralja, pa da vidimo kako su. Kraljevstvo je podijeljeno između sjevera i juga; bilo je više ustanaka i pobuna. Čak i čovjek po Božjem srcu nije uspio na tako veliki način da Bog prokletne ostatak njegove kuće i njegove djece u njegovom potomstvu zbog njegove preljubnice i ubojstva! Nije dobro krenulo Izraelu! I ovo obećanje je: “Ja dolazim k vama. Ja ću biti vaš Kralj kao što sam obećao da ću biti.”

Ove Riječi Nisu Samo Riječi

To me podsjeća na priču koju sam nedavno pročitao o ženi koja je bila udata, imala je dvoje djece i, prema svemu što se vidi, sretan brak. I jednog dana, ona je jednostavno ustala i otišla. Rekla je: "Ne mogu više to raditi", i otišla. Njen muž je bio slomljen i stalno ju je zvao, sa djecom na telefonu, i rekao: "Samo razgovaraj s njima". A ona bi samo objesila slušalicu. Tako da je on konačno uspio je pronaći i saznati gdje se nalazi i uz veliki trošak za sebe – finansijski, emocionalno, fizički, sve drugo – on ju je našao i došao k njој i rekao: "Volim te. Molim te, vrati se!" I ona je pukla u njegovom naručju. I on je rekao: "Mi smo te zvali. Pisali smo pisma. Zašto ništa od toga nije imalo utjecaj?" Ona je rekla: "Ranije su to bile samo riječi. A onda si ti došao."

I to je obećano Izraelu ovdje. Ovo nisu samo riječi. "Gospodin, vaš Kralj, doći će u vaše sredstvo." I nije li žudnja Izraela za kraljem naša žudnja? Živimo u slomljenom, raskomadanoom, odvojnom dobu. Nije li fascinantno da u dobu najveće komunikacijske sposobnosti između naših pametnih telefona, računala i iPada, mi smo doba koje je možda ikad živjelo najpovezanije u odnosima. I žudimo da nam neko kaže kuda da idemo, kako da tamo dođemo, kako izgleda kada tamo dođemo. Žudimo za kraljem. Žudimo da nam neko kaže šta da radimo, ali zbog grijeha, u isto vrijeme, ne želimo da nam neko kaže šta da radimo. Mi duboko nedovjerujemo vlastima u našem dobu i vremenu, ponekad s pravom. Možda ste bili zlorabljeni od nekoga ko je bio na vlasti. Možda ste trpjeli od nekoga ko je bio u položaju vlasti. To je stvarnost. Ali u našim srcima, svi mi resentiramo vlasti nad nama. I Bog kaže: "Ja sam Kralj kome možete vjerovati. Ja ću doći k vama. Ja nisam kao druge vlasti. Ja vas neću iznevjeriti. Ja sam Onaj koji dolazi k ljudi koji su postidjeli da hoda putem s njima."

Nema straha

I to vodi do našeg posljednjeg stiha ovdje, stiha 16. Bez straha – naš treći naslov. “U taj dan će se reći Jeruzalemu: 'Ne boj se, o Sionu; nemojte vaše ruke slabiti.'” Što je “taj dan”? Čitamo o tome stalno u Starom zavjetu, “u taj dan; u taj dan.” Mislim da ovdje posebno ima referencu. Razmotrite to ovako. Ako stojite i gledate na planine sa strane, izgledaju kao vrhovi ovako – gore i dolje. Ako stojite na jednom od njih, svi izgledaju kao jedan vrh planine. Tako gleda Zaharija na dolazak Isusa u budućnosti. Dakle, dolazak Isusa je kao onaj prvi vrh planine najbliži njemu; prvi dolazak Isusa. Drugi dolazak Isusa je kao onaj vrh planine u daljini. I on ih objema zajedno dok gleda niz koridore vremena. I kaže: “Dolazi dan kada će sve ovo prestati” i taj dan počeo je s prvim dolaskom Isusa. On je inaugurirao kraljevstvo. On je Boga približio. On je došao k nama. To više nije bilo riječima; to je bila prisutnost. Bio je Isus, koji je Bog s nama. I onda gleda naprijed u taj dan kojeg svi čekamo ovdje. Taj dan kada će sve što je sada u obliku obećanja postati stvarnost. Kada će vjera ustupiti mjesto pogledu i vidjet ćemo sve svojim očima što nam prorok sada pokazuje u slikama i u sjenama. Onaj veliki dan, kada će sve što nas udaljava od Boga, što nas tjera da se stidimo u Njegovoj prisutnosti, što nas tjera da se stidimo u prisutnosti drugih, biti nestalo, nestalo, nestalo. Kaže: “U taj dan, bit će rečeno: 'Ne boj se.'”

Nemojte Padanja u Raspoloženje

I obratite pažnju kako to kaže. „Neka vaše ruke ne postanu slabe.” Jedan komentator to objašnjava na ovaj način. On kaže: „Ruke koje klonu opisuju u Pismu očajanje nad okolnostima koje čoveka čine nesposobnim za funkcionisanje.” Očajanje nad okolnostima koje čoveka čine nesposobnim za funkcionisanje. Da li ste ikad osjećali to? Da li ste ikad pogledali na svoj život, možda pogledali na sram u svom životu, i rekli: „Ne želim čak ni ustati iz kreveta jutros”? Bog zna o tome. On kaže da je to ono što znači imati slabe ruke. I On kaže: „Nemojte dopustiti da vaše ruke postanu slabe.” Zašto? Zbog onoga što će On učiniti u tom danu. Da li znate što je Isusovo omiljeno „Nećeš”? Možemo pomisliti na mnoge stvari. Mislimo da ponekad toliko pogrešimo kada mislimo o Isusu kao nekome ko je uvijek i zauvijek govorio: „Nećeš.” On je imao toga dosta za reći. Ali njegovo omiljeno „Nećeš” bilo je: „Nećeš se bojati. Nemoj se plašiti.” To je On rekao da ne treba raditi više nego išta drugo, u ispunjenju ovog stihova. I Bog kaže: „Kada dođe očajanje, kada ne osjećaš volje da ustaneš, kada si slomljen od svojih okolnosti,” On kaže: „Nemoj očajavati. Dolazi dan kada više neće biti očajanja. Misli na to. Živi iz toga.” Na to ćemo se vratiti za samo trenutak.

Što to znači? Rekao sam da ćemo se vratiti na sve to za trenutak. Evo tog trenutka. Što sve to znači? Kako možemo vidjeti Isusa ovdje? Mislim da postoji toliko mnogo načina. Ono što ne smijemo propustiti jest da je Bog ovdje održao svoju obećanje prema nama u dolasku Krista. Možemo početi fokusirati se na Njega umjesto na priču i naraciju koju nam sramota govori. Možemo početi fokusirati se na Njegov život, Njegov savršeni život. Njegov život koji ga je u konačnici doveo do križa, ali život ljubavi, sažaljenja, strpljenja i nježnosti prema sramotom ljudima kao što smo mi. Ako se pitate da li itko razumije vaš sram, to je On. I ako se pitate da li vas Bog voli, ako se osjećate bezvrijednima, ako se osjećate kao da ne pripadate, Isus kaže: "Vi pripadate. Pripadate Meni. Došao sam za vas." On dolazi k nama i onda je Isus taj koji, konkretnije, uklanja naš strah. Kako je Bog mogao dati ove obećanja? "Nikada više nećete biti uplašeni." Jer ono što najviše treba da se plašimo, Isus je uzeo na svoje mjesto. On je Kralj među nama koji je obećan, zar ne? On je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Rođen je kao Kralj Židova. Čak je i Herod čuo o tome, poganski vladar. Ali On je Kralj koji dolazi i ne izgleda kao drugi kraljevi. On je Kralj koji dolazi u slabosti, u patnji, i konačno umire gol i osramoćen.

Zašto? Jer otkad je prvi par u vrtu bio gol i osramoćen, svi smo osjetili taj sram. Svi smo mi uzrokovali taj sram u životu nekog drugog. I potrajalo je drugog i većeg Adama, Isusa, da uđe u naš sram, da uzme na sebe našu golotinju, takoreći, i umre na tom križu da "ponese naš sram i podrugivanje bezobrazno". Zato ne možemo imati straha. Najveći strah koji ikad treba da imamo jest strah od Božjeg suda koji svi mi zaslužujemo, koji Izrael zaslužuje. I kada Bog obećava: "Ja ću načiniti put da to nikad više ne bude strah za vas", to se ispunjava u Kristu, u Njegovom prvom dolasku.

Sramota ne umire lako, zar ne? Ne možete je jednostavno odželjeti. Ne možemo samo misliti sretne misli. Moramo znati da je netko s nama usred toga. I opet, to se vraća na Isusa. On uživa u tome da pozdravlja ljude s velikom sramotom. Ispravnu ili neispravnu sramotu. On uživa u tome da pozdravlja idolatre, samopravedne ljude; ljude koji su pogriješili opet i opet i opet i koji to stalno čine. On kaže: "Dođite k Meni. Ja sam Onaj koji pozdravlja takve ljude. Niste sami i nikada nećete biti." Zato nikada više ne možemo biti uplašeni.

Nema potrebe za pretvaranjem

Ovo je jedan od načina kako možemo boriti protiv sramote i brige kada shvatimo da Isus uklanja sav strah iz naših života. A kada to učini, On nas čini ljudima oko kojih drugi ljudi ne moraju biti uplašeni. To je jedan od problema s kojima se borimo kao kršćani u crkvi, zar ne? Pretvaramo se mnogo. A problem s pretvaranjem je taj što postajete dobri u tome. Ali Bog poznaje naša srca, zar ne? I On kaže: "Ne morate se više pretvarati." Niko ovdje ne treba biti uplašen zbog toga što drugi ljudi saznaju da ste pogriješili. U redu? Svi smo to učinili. Svaki tjedan! Stalno! I svaki put kada to učinim, svaki put kada to vidim u nečijem životu kao pastor, podsjeća me na veličinu Njegove milosti i Njegove strpljivosti prema grešnicima i neuspjesima kao što su svi koji me gledaju i kao čovjek koji stoji i govori pred vama. Svi mi, svi mi, svi mi smo pogriješili. I Bog kaže: "Ja sam svojega Sina učinio sramotnim na vašem mjestu tako da nikada nećete morati suočiti to." I kada to shvatimo, kada to duboko prodre u naša srca, postajemo ljudi oko kojih drugi ne moraju biti uplašeni. I to je kraj sramote, kada imamo takvu kulturu.

Pa kako Isus, među nama, prekida našu sramotu? Sramota vlada nad nama, nije li? To je užasno. Razmotrimo to na ovaj način. Koliko stvari ste učinili ove nedjelje koje su bile motivirane sramotom? Imali ste prošlo spomenuti i to je utjecalo na odluku koju ste donijeli. Rekli ste: "Neću to učiniti jer se sjećam kako to osjeća i učinit ću ovo umjesto toga jer ne želim vratiti se u taj trenutak." Ona vlada nad nama i živimo duboko frustriranim, tjeskobnim životima. A ono što Isus čini jest da dolazi i kaže: "Ja sam Onaj koji donosi taj dan u sadašnjost." Kako će sramota umrijeti u našim životima? Kada sve više i više shvatamo da je uskrsnuće Krista bilo samo prvi epizoda jednog događaja. Idite s menom ovdje. Uskrsnuće Krista bilo je prvi epizoda jednog događaja, jednog događaja koji je potresao i promijenio svijet, a u sredini kojeg živimo. I kada se On vrati i budemo uskrsnuli od mrtvih, to je samo druga epizoda tog događaja koji je počeo na Kalvari prije 2.000 godina. I dok čekamo to, ovo je ono što je Pavao mislio kada je rekao: "Naš vanjski čovjek propada, ali naš unutarnji čovjek se obnavlja dan za danom." S čim? S uskrsnućem snage Duha Svetoga.

Što učini Isus da prestane naša sramota? On kaže: “Vi ste uskrsnuli sa Mnom! Vi niste više ono što ste bili. Vi niste definirani onom sramotom iz vaše prošlosti. Vi ste sada definirani kao netko ko je u vama i koji će izaći na vidjelo s životom uskrsnuća koji će jednoga dana vidjeti cijeli kosmos.” Snaga Isusova uskrsnuća nije samo čudo koje slavimo na Uskrsu. To je dnevna stvarnost koju treba usvojiti vjerom kako bismo živjeli za Krista i ubili sve što nam uzima užitak od Njega. Vrlo jednostavno rečeno, jer propovjednici vole množiti riječi, živite iz budućnosti u sadašnjosti. To je jedan od glavnih načina kako će Isus postupati s vašom sramotom. On kaže: “Ja sam vas definirao u budućnosti kao uskrsnuće biće” i to je sadašnja stvarnost vjerom i snagom Duha Svetoga tako da se možete promijeniti i ja mogu promijeniti. Tu živimo. To je priča koju nam Isus pripovijeda. Prava priča.

Mora početi druga priča

I tako, evo pitanja za sve nas ovaj tjedan. Kome ćemo sve slušati? Sramota iz prošlosti, drugi glasovi koji nam govore jednu priču, ili Bog, Isus, koji nam govori drugu priču? Kome ćemo slušati? Tko god da slušamo odlučit će kako ćemo živjeti. To me podsjeća na scenu iz jedne od mojih omiljenih drama, Les Miserables Viktora Hugoa. Tu je nevjerojatna scena gdje bivši osuđeni, Jean Valjean, prima oproštaj od biskupa. On je ukrao, biskup ga je uzeo u svoj dom, on krade biskupovo srebro. Policija dolazi i spremna je odvesti Jean Valjeana, a biskup kaže: "Ne, ne, ne. Zapravo, samo sam mu ga dao na posudbu." I Valjean ga pita: "Zašto?" A on kaže: "Ja ti opraštam." I Valjean je toliko potresen biskupovim oproštajem da pojase ovu prekrasnu pjesmu: "Što sam učinio?" I poanta pjesme je da će on početi novi život. I zadnje riječi te pjesme su to koje, mislim, Zephaniah nam danas pokušava reći. One glase ovako: "Ja sežu, ali padam, i noć se zatvara. I gledam u prazno mjesto vrtloga moga grijeha. Sada ću pobjeći iz svijeta, iz svijeta Jean Valjeana. Jean Valjean nije više ništa, druga priča mora početi."

To je poruka križa. Sva našeg stida, druga priča mora početi. I evo dobre vijesti. Počela je, prije 2.000 godina. Možemo reći s Valjeanom: "Taj stari mi nije više ništa sada jer je druga priča počela u Kristu." Kraj te priče je uskrsnuće - prošlo i buduće. I kraj te priče, stoga, je kraj stida. Molimo se.

Oče, večeras to tako snažno osjećamo. Osjećamo svoju sramotu i trebamo drugu priču da je zamijeni. I radujemo se što dok slušamo Tvoje Riječ, ne čujemo razmišljanja nekog drevnog bliskoistočnog mistika. Čujemo Tvoje riječi koje su nam preoblikovale, dale nam novi život, i stoga su nam dale pravu priču po kojoj možemo živjeti za sve dane našeg života. Neka to postane stvarnost za nas ovaj tjedan, molimo, u Ime Isusa, amen.