Porijeklo Pavlove religije

Pojavljivanje Pavlovog Religije

Gospodstvo Isusa (Deo 5)

Od Džona Greshama Machena

Sigurno samo činjenica da su hrišćani koristili titulu koja je takođe korišćena u paganskim kultovima ne uspostavlja nikakvu zavisnost od paganizma. Jer titula "Gospod" bila je skoro jednako ustaljena kao oznaka za božanstvo kao i termin "Bog". Što god bilo poreklo vjerske upotrebe te riječi, ta upotreba je postala dio grčkog jezika. Misionar koji je želeo da propovijeda jedinom pravom Bogu je bio obavezan, ako je govorio grčki, da koristi termin "Bog", koji je, naravno, bio korišten u paganskoj religiji. Tako, ako je želeo da označi Isusa kao Boga, nekim riječima koja bi u isto vrijeme razlikovala Nega od Boga Oca, bio je obavezan da koristi riječ "Gospod", iako je i ta riječ bila korištena u paganizmu. Niti u jednom slučaju, niti u drugom, upotreba grčke riječi nije povlačila ni najmanji utjecaj koncepata koji su bili vezani uz tu riječ u politeističkoj religiji.

Ali je postojao daleko snažniji razlog za primjenu grčke riječi "Gospodin" na Isusa nego onaj koji se nalazio u njezinoj općoj upotrebi među grčkim narodima. Religiozna upotreba te riječi nije bila ograničena samo na paganske kultove, već se pojavljuje i, ako išta, još čvršće utvrđena, u grčkom Starom zavjetu. Riječ "Gospodin" se koristi u Septuaginti za prijevod "Jahwe" iz hebrejskog teksta. Bilo bi potpuno nevažno razgovarati o razlozima koji su vodili prevoditeljima u njihovom izboru ove posebne riječi. Nema sumnje da je neka riječ za "Gospodin" bila potrebna zbog asocijacija koje su već bile okupljene oko hebrejske riječi. I mogu se navesti različiti razlozi za izbor "kyrios" umjesto neke druge grčke riječi koja znači "gospodin". Moguće je da je osnovno značenje "kyrios" bolje izrazilo ideju koja je bila namijenjena; možda je također već bio vezan religiozni smisao uz "kyrios", koji druge riječi nisu posjedovale. U svakom slučaju, bez obzira koji je bio razlog, "kyrios" je bila riječ koja je izabrana.

I činjenica je od velike važnosti. Jer među čitaocima Septuaginte kršćanstvo se prvi put pojavilo. Septuaginta je bila Biblija židovskih sinagoga, a u sinagogama je njeno čitanje slušali ne samo Židovi već i mnoštvo pogana, "bogobojaznih" iz Knjige Djela. Upravo s "bogobojaznima" počela je poganska misija. I čak tamo gdje su bili poganski obraćenici koji uopće nisu prošli školu sinagoge u samom ranom periodu - možda su takvi obraćenici bili rijetki - čak i tada je Septuaginta odmah korištena u njihovom poučavanju. Tako kada su kršćanski misionari upotrijebili riječ "Gospodin" za Isusa, njihovi slušaoci su odmah znali što su mislili. Znali su odmah da Isus zauzima mjesto koje je jedino rezervirano za Boga. Jer riječ "Gospodin" se bezbroj puta koristi u grčkim Pismima kao najsvetiji naziv za saveznog Boga Izraela, i ti su odlomci slobodno primijenjeni na Isusa.

Ova upotreba Septuaginte termina "Gospodin", s primjenom odlomaka Septuaginte na Isusa, što se kao nešto što se razumije samo od sebe pojavljuje u Pavlovim poslanicama, bila je od daleko veće važnosti za ranu kršćansku misiju nego upotreba termina u poganskim kultovima. I ona daleko više rasvjetljava izvorni značaj termina kao primijenjenog na Isusa. Ali poganska upotreba je zanimljiva, i njen prikaz od strane Bousseta i drugih treba biti zahvalno prihvaćen. Jedna važna činjenica je sve više potvrđena modernim istraživanjima - činjenica da je grčka riječ "kyrios" u prvom stoljeću naše ere, gdje god se proširila grčka jezik, bila jasno oznaka božanstva. Uobičajena upotreba riječi je zaista potrajala; riječ je još uvijek izražavala odnos koji je gospodar održavao prema svojim robovima. Ali riječ je postala karakteristično religijski termin, i ona se pojavljuje u Novom zavjetu u religijskom smislu, posebno kako je fiksirana Septuagintom.

Na taj način nije u skladu s upotrebom Novog zavjeta kada Isusa neki ljudi u modernoj Crkvi nazivaju "Učiteljem", a ne "Gospodinom". Ponekad se ova upotreba možda usvaja u svjesnom protestu protiv novozavjetnog shvaćanja Kristove božanskosti; Isus se naziva "Učiteljem", otprilike kao što vođa škole umjetnika njegovi sljedbenici nazivaju "Učiteljem". Ili pak riječ znači samo onoga čije naredbe treba poslušati. Ali ponekad se moderna moda usvaja od strane pobožnih ljudi i žena s idejom da je engleska riječ "Gospodin" istrošena i da je upotreba riječi "Učitelj" bliži pristup značenju Grčkog zavjeta. Ova ideja je lažna. Kada se prevodi novozavjetna oznaka Isusa, ne treba željeti vratiti se na izvorno značenje riječi "kyrios". Jer grčka riječ je već prošla kroz razvoj, i kada se primjenjuje na Isusa u Novom zavjetu, bila je jasno religiozna termin. Iмала je upravo one religiozne asocijacije koje sada ima naša engleska riječ "Gospodin". I to iz istog razloga. Religiozne asocijacije engleske riječi "Gospodin" potječu iz upotrebe Biblije; i religiozne asocijacije novozavjetne riječi "kyrios" također su potjecale iz upotrebe Septuaginte. Kršćanin treba zapamtiti da je "malo znanja opasna stvar". Ujednačena zamjena "Učitelja" za "Gospodina" kada se govori o Isusu ima samo lažan izgled svježine i originalnosti. U stvarnosti to ponekad znači odstupanje od duha novozavjetne upotrebe.

Slijedom toga, Bousset je učinio uslugu time što je jasno istaknuo religiozno značenje riječi "Gospodin". Ali nije uspio objasniti primjenu te riječi na Isusa.

Dalje poteškoće, osim toga, okružuju Boussetovu teoriju. Izraz "Gospodin" koji se primjenjuje na Isusa, i vjerski stav prema Isusu izražen tim izrazom, nastao je, prema Boussetu, u sastancima zajednica kao što je ona u Antiohiji, i pod utjecajem poganskih koncepcija. Ali, naravno, Boussetovo objašnjenje porijekla paulinizma još nije potpuno izneseno. Paulinizam je nešto daleko više od ekstazičkog štovanja kultnog boga; osobni odnos prema Kristu dominira svakim područjem apostolova života.

Bousset prepoznaje ovu činjenicu. Religija Pavla, on priznaje, jest nešto daleko više od religije koja je izražena u sastancima Crkve u Antiohiji. Ali on pretpostavlja da su drugi elementi Pavlove religije, koliko god široko dosezali, barem imali svoj početak u kultu. Ovdje se nalazi jedan od najmanje uvjerljivih elemenata u cijeloj konstrukciji. Bousset je potcijenio individualistički karakter Pavlove religije. Barem nije uspio pokazati da je Pavlova život "u Kristu" ili "u Gospodinu" nastao razvojem iz ekstazičkih iskustava u sastancima Crkve u Antiohiji.

Ali ako je individualistička religija Pavla razvijena iz "kulta", kako je ona razvijena? Kako će se objasniti uvođenje novih elemenata? Bousset je s velikom revnošću napao ovaj problem. I on pokušava pokazati da je religija Pavla kakva se pojavljuje u Poslanicama razvijena iz kultne religije Antiohije identifikacijom "Gospodina" s "Duhom", te generaliziranjem i eticiziranjem pojma djelovanja Duha.

Pavlovu doktrinu o Duhu, Bousset vjeruje, izvedenu iz poganske mistične religije helenističke ere. Potpuno nezavisno od pitanja terminologije - iako Bousset smatra da su Reitzensteinovi argumenti u osnovi ispravni - temeljni pesimistički dualizam Pavla je, prema Boussetu, bio zasnovan na tom široko rasprostranjenom tipu mišljenja i života koji se pojavljuje u misterijskim religijama i u hermetičkim spisima. Prema ovom pesimističkom načinu razmišljanja, spasenje nikada nije moglo biti postignuto ljudskom prirodom, čak ni uz božansku pomoć, već samo potpuno novim početkom, proizvedenim zamjenom božanske prirode za starog čovjeka. Bousset nastavlja, apostol Pavao je ovo nadnaravno, ovo shvaćanje dominacije božanske moći u novom životu, proširio daleko izvan granica kulta ili vizionarskih iskustava; Duh je postao vladajućim principom kršćaninovog života; ne samo proročanstvo, jezici, iscjeljivanje i slično, već su sada smatrani kao plod Duha, već i ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrota, dobronamjernost, krotkost, samokontrola. Ali ova Pavlova proširenja djelatnosti Duha, Bousset inzistira, nije uključivala najmanje slabljenje nadnaravnog koji je bio karakterističan za izvorni koncept; Duh koji je proizvodio ljubav, radost, mir, imao je isto toliko malo veze s ljudskim duhom kao Duh koji je uzrokovao da ljudi govore jezicima. I nadnaravnost koja se ovdje pojavljuje u proslavljenom obliku je, zaključuje Bousset, izvedena iz mistične poganske religije helenističke ere.

Ovaj spor je već razmotren, i njegova slabost je istaknuta. Pavlova doktrina o Duhu nije izvedena iz savremenog paganstva. Ali izlaganje Boussetove teorije još nije završeno. Duh čije su aktivnosti proširene od strane Pavla u najdublje odaje kršćaninovog života je identificiran, kaže Bousset, sa "Gospodinom" ([2 Kor. 11. 17](/url)). Ovaj identitet je imao važan utjecaj na oba elementa koji su spojeni; imao je važan utjecaj na shvaćanje i "Gospodina" i "Duha". Ako je "Gospodin" identificiran, ili doveđen u vrlo bliski odnos, sa Duhom, i ako je djelatnost Duha proširena na cijeli život, onda "Gospodin" više ne može biti za Pavla samo kultni bog koji je prisutan na sastancima Crkve. Naprotiv, On mora biti prisutan svugdje gdje je Duh prisutan - to jest, On mora biti to u čemu kršćanin živi i djeluje i ima svoje biće. Tako je Pavao mogao tvoriti iznenađujući izraz "u Kristu" ili "u Gospodinu", za koji Bousset priznaje da se ne može naći analogija u paganskoj religiji. S druge strane, shvaćanje Duha, vjeruje Bousset, nužno je modificirano njegovom vezom sa "Gospodinom". Identifikacijom sa stvarnom osobom koja je živjela samo nekoliko godina prije, "Duhu" je data lična kvaliteta koju inače nije posjedovao. Ili, da se ista stvar kaže na drugi način, Pavlova fraza "u Gospodinu" nije potpuno ista po značenju kao fraza "u Duhu"; jer ona posjeduje osebujan lični karakter. "Ovo izuzetno miješanje apstrakcije i osobnosti", kaže Bousset, "ovo povezivanje religijskog principa sa osobom koja je hodila ovdje na zemlji i koja je ovdje patio smrt, je fenomen osebujne moći i originalnosti."

U ovom trenutku, Bousset je u opasnosti da postane nevjeran temeljnim principima svoje rekonstrukcije; on je u opasnosti da dovede religiju Pavla u vezu s konkretnom osobom Isusa. Ali on otkriva opasnost i izbjegava je. Ne treba pretpostaviti, kaže on, da je Pavao imao neki vrlo jasan dojam o karakteristikama povijesnog Isusa. Jer ako je imao takav dojam, on nikada ne bi mogao povezati Isusa s apstrakcijom kao što je Duh. Sve što ga je zanimalo, dakle, bila je činjenica da je Isus živio i posebno da je umro.

Ipak, ovi goli činjenice se smatraju dovoljnim da daju Pavlovo poimanje Duha-Gospodina onu osebujnu osobnu kvalitetu koja izaziva divljenje Bousseta! Istina je da se Bousset u ovom trenutku suočava s poteškoćom koja proističe iz svakog naturalističkog objašnjenja nastanka Pavlove religije. Problem je što je uska veza Pavla s povijesnim Isusom neophodno potrebna kako bi se povjesničaru dala ona topla, osobna kvaliteta koja sja iz svake stranice Poslanica; dok se, s druge strane, široko odvajanje Pavla od povijesnog Isusa zahtijeva jednako neophodno kako Pavao ne bi bio sputan povijesnom tradicijom u uzdizanju Isusa na božansku dostojanstvo i u dovođenju Njegova u vezu s Duhom Božjim.

Moderna kritika je oscilirala između ove dvije zahtjeve; pokušava sačuvati prava svakog od njih. Bousset je više impresioniran drugim zahtjevom; Wernle, njegov protivnik, je više impresioniran prvim. Ali oba su jednako pogrešna. Zapravo postoji samo jedan izlaz iz teškoće. To je stari i radikalni put. Ali svijet učenosti bi se na kraju mogao vratiti tome. Fundamentalna teškoća u objašnjenju porijekla pavlovanstva nikada neće nestati time što bude zanemarena; nikada neće popustiti kompromisima bilo koje vrste. Nestati će samo kada Isus bude prepoznat kao stvarno ono što Pavle pretpostavlja da jest i što svi evanđeli predstavljaju kao takvog — vječni Sin Božji, došao na zemlju za otkupljenje čovjeka, sada ponovno sjedi na prijestolju svoje slave i djeluje u srcima svojih učenika kroz svoga Duha, kao što samo Bog može djelovati. Takvo rješenje nikada nije bilo toliko nepopularno kao danas. Prihvaćanje toga će zahtijevati kopernikansku revoluciju u mnogim područjima ljudske misli i života. Ali odbijanje takvog prihvaćanja ostavilo je historijski problem koji do sada nije riješen.

U jednom trenutku, Bousset priznaje, religija Pavla je bila zasnovana na istorijskoj činjenici. Bila je zasnovana na smrti Isusovoj. Ali Pavlova interpretacija Isusove smrti je, kako Bousset veruje, u važnim detaljima izvedena iz savremene paganske religije; Pavlova ideja o umiranju i ustajanju sa Kristom je formirana pod uticajem široko rasprostranjenog paganskog shvatanja umirućeg i ustajućeg boga. Ova tvrdnja je postala prilično uobičajena među nedavnim učenjacima; materijal koji je podržavao prikupljen je u pogodnom obliku od strane M. Brücknera. Ali, u stvari, dokazi koji podržavaju ovu tvrdnju su najslabiji. Pregled helenističke religije koji je pokušan u poglavlju VI je, zaista, otkrio činjenicu da su neki bogovi, posebno Attis, Adonis i Osiris, predstavljani prvo kao umirući, a zatim kao oživljeni. Sličnost ovih figura među sobom može se objasniti hipotezom da su svi oni prvobitno bili vegetacijski bogovi, čija smrt i oživljenje predstavljali su venuće vegetacije u jesen i njeno obnavljanje u proleće. Na prvi pogled, paralel između ovih bogova i Isusa može izgledati upečljivo. Isus je takođe predstavljen kao umirući i kao povratak životu. Ali kakvo je značenje ove paralele? Može li to značiti da je cela Novozavetna priča o smrti i vaskrsenju Isusovom izvedena iz ovih vegetacijskih mitova? Takav je zaključak izvučen od strane nekih savremenih učenjaka. Ali, naravno, ovaj zaključak je apsurdan i nije ga podržao Bousset. Suštinska istorijska verodostojnost vere u njegovo vaskrsenje među njegovim bliskim prijateljima stoji prečvrsto da bi bila potkopana bilo kojom teorijom zavisnosti od paganskog mita. Tako argument izveden iz paralele između Novozavettne priče i paganskog mita o umirućem i ustajućem bogu dokazuje previše. Ako dokazuje nešto, dokazuje da je Novozavetna priča o vaskrsenju izvedena iz paganskog mita. Ali takvo gledište nije zastupano od strane ozbiljnih istoričara. Stoga će se morati prihvatiti da paralel između vere da su Adonis i Osiris i Attis umrli i ustali, i vere da je Isus umro i ustao nije nastala zbog zavisnosti jedne priče od druge. Morat će se prepoznati, stoga, da paralel ne znači uvek odnos zavisnosti. I ako to ne čini na jednom mestu, možda to ne čini ni na drugim mestima.

Ali Bousset će insistirati da iako priča Novog zavjeta o smrti i uskrsnuću Isusa nije izvorno nastala iz paganskog mita, ipak je utjecaj paganskog shvaćanja osjetio u tumačenju koje je Pavao dao toj priči. Pavao je vjerovao da kršćanin dijeli sudbinu Krista - umro s Kristom i uskrsnuo s Kristom. Ali slično shvaćanje pojavljuje se u paganskim religijama. Klasični izraz ove ideje pojavljuje se u često citiranim riječima koje je naveo Firmicus Maternus: "Budite dobre volje, inicijati, jer je Bog spašen; za nas će spas biti iz težnji."

Ali mora se zapamtiti da je svjedočanstvo Firmicusa Maternusa vrlo kasno, i da su dokazi za rasprostranjenost ovog shvaćanja u ranom razdoblju donekle oskudni.

Samoupitne tvrdnje nedavnih pisaca u vezi s ovim pitanjima nisu ništa manje od začuđujućih. Laicima će vjerojatno ostaviti dojam da istraživač može rekonstruirati pojam umirućeg i uskrsnućeg boga, te udjel koji štovatelji imaju u smrti i uskrsnuću, na temelju nekog velikog skladišta informacija u postojećim izvorima. Zapravo, nije tomu tako. Postojeće informacije o pojmu koji se razmatra su vrlo oskudne, te većinom potječu iz vremena dugog nakon Pavlova doba. Bio bi preveliki korak, doista, tvrditi da pojam umirućeg i uskrsnućeg boga, s njegovim religijskim značenjem, nije postojao prije pavlovskog razdoblja. Na primjer, drevni egipatski tekst je citirao Er-man, koji čini blagostanje štovatelja ovisnim o blagostanju Ozirisa: "Baš kao što živi Oziris, tako će i on živjeti." Vrlo vjerojatno da su neki takvi pojmovi bili povezani i s oplakivanjem i naknadnim veseljem za Atisa i Adonisa. Ako je pojam postojao u pred-pavlovskom razdoblju, nije nužno da je bio i raširen. Sigurno je njegova rasprostranjenost bila enormno preuveličana u posljednjih godinama. Protiv takvih preuveličavanja, J. Weiss—kojeg sigurno ne može biti optužen za nedostatak simpatije prema metodama komparativne religije primijenjenim na Novi zavjet—je relevantno upomenio 1 Kor. i. 23. Krist ukriženi, kaže Pavao, bio je "Grcima ludost." To ne izgleda kao da Grci među kojima je Pavao djelovao nisu bili vrlo upoznati s pojmom umirućeg boga. Ako su tvrdnje Brücknera bile točne, ako je pojam umirućeg boga bio toliko raširen u Pavlovo doba kao što Brückner pretpostavlja, Križ ne bi bio "Grcima ludost"; naprotiv, izgledao bi Grkima kao najprirodnija stvar na svijetu.

Ali čak i ako ranija prevladavanje koncepcije umirućeg i uskrsnućeg boga, sa svojom religijskom značajem, bude bolje utvrđeno nego što jest, ovisnost Pavla o toj koncepciji nikako ne bi bila dokazana. Jer Pavlova koncepcija je potpuno drugačija. Jedna razlika, naravno, savršeno je očevidna i zaista je općenito prepoznata - Pavlovi Krist je predstavljen kao dobrovoljno umireći i umireći radi ljudi. On "me je voleo", kaže Pavao, "i dao se za mene". Nema apsolutno ništa slično tome u slučaju paganskih religija. Oziris, Adonis i Atis su bili iznenađeni svojom sudbinom; Isus je slobodno dao svoj život. Razlika je ogromna; ona uključuje samo srce Pavlove religije. Kako je nastala ta razlika? Odakle je izvedena Pavlova koncepcija milosti Kristove? Da li je izvedena od samog Isusa? Da li je izvedena iz znanja koje je Pavao imao o karakteru Isusovom? Pretpostavka bi se mogla činiti prirodnom. Ali, nažalost, iz stanovišta Bousseta, ona mora biti odbijena. Jer ako je Pavao imao ikakvo znanje o Isusovom stvarnom karakteru, kako bi ikada mogao pretpostaviti da je Isus, samo čovjek, bio nebeski Gospod?

Još jedna razlika je mnogo temeljnija. Smrt i uskrsnuće poganskih bogova bila je stvar kulta; smrt i uskrsnuće Pavlovog Krista bila je historijska činjenica. Primijećeno je u pregledu helenističke religije da su kultovi u poganskim religijama bili mnogo čvršće utvrđeni od mitova; prema mišljenju modernih učenjaka, mitovi su izvedeni iz kultova, a ne obrnuto. Tako se u slučaju "umirućih i uskrsnućih bogova" prije svega udara u oči potpuno fluidan karakter mitova. Priča o Attisu, na primjer, ispričana je u mnogim divergentnim oblicima, i nije bilo nikakvog interesa među Attisovim poklonicima za uspostavljanje bilo kakvog autentičnog prikaza smrti i uskrsnuća boga. Posebno se "uskrsnuće" boga pojavljuje u mitovima o Attisu, Adonisu i Osirisu jedva ikako. Prava smrt i uskrsnuće dogodila su se samo u kultu. Svake godine u martu, Attisovi poklonici u Rimu prvo su vidjeli boga koji leži mrtvog, kako je bio predstavljen jelom, a zatim su se radovali njegovom uskrsnuću. Smrt i uskrsnuće jedva da su koncipirani kao događaji koji su se jednom zauvijek dogodili prije davno. Oni su prije toga smatrani kao da se događaju u svakoj proslavi festivala.

Pavlov tretman smrti i uskrsnuća Krista potpuno je drugačiji. Zaista, Bousset djelomično zastire razliku; Bousset pokušava pokazati da je Pavlova koncepcija umiranja i uskrsnuća vjernika s Kristom izvedena iz proslave sakramenata. Ali to ne može biti veća greška. Ono što je najjasnije od svega u Poslanicama je historijski karakter Pavlove poruke. Religija Pavla je bila ukorijenjena u događaju, a sakramenti su bili jedan od načina da se iznese značenje događaja. Događaj je bio otkupiteljsko djelo Krista u Njegovoj smrti i uskrsnuću.

Ovdje leži najdublja razlika između Pavla i savremenog religioznog shvatanja. Pavlizam nije bio filozofija; nije bio skup upute za bijeg od bijede svijeta; nije bio prikaz toga što je uvijek bilo istinito. Naprotiv, bio je prikaz nečega što se dogodilo. Štoviše, stvar koja se dogodila nije bila skrivena u dalekoj i maglovitoj prošlosti. Njegov prikaz nije razvijen kao opravdanje za postojeće religiozne forme. Naprotiv, smrt i uskrsnuće Isusa, na kojima je temeljio svoju propovijed, dogodili su se samo nekoliko godina prije. I činjenice su se mogle utvrditi dovoljnim svjedočanstvom; svjedoci su mogli biti ispitani, i Pavao detaljno poziva na svjedoke. Jedan odlomak, 1 Kor. xv. 1-8, dovoljan je da postavi ogromnu provaliju između Pavlove Krista i paganskih spasiteljskih bogova. Ali karakter Pavlizma ne ovisi o jednom odlomku. Svugdje u poslanicama Pavao ulaže svoj život u istinu onoga što kaže o smrti i uskrsnuću Isusa. Propovijed koju je Pavao propovijedao bila je prikaz nečega što se dogodilo. Ako je prikaz istinit, porijeklo Pavlizma je objašnjeno; ako nije bio istinit, Crkva se temelji na neobjašnjivoj grešci.

Ova druga alternativa je ispitana u prethodnoj raspravi. Ako Isus nije bio Božanski Spasitelj kakvim ga Pavao opisuje, kako je nastala Pavlova religija spasenja? Tri velike hipoteze su ispitane i pokazane kao nepotpune.

Utvrđeno je da Pavlizam nije temeljen na Isusu iz modernog naturalizma; ako je Isus bio samo ono što ga predstavljaju moderni naturalistički povjesničari, onda ono što je zaista osebujno Pavlu nije izvedeno iz Isusa. Utvrđivanje te činjenice bilo je značajan uspjeh Wredea i Bousseta. Ali ako ono što je bitno u Pavlizmu nije izvedeno iz Isusa, odakle je onda poteklo?

Nije izveden, kako je Wrede vjerovao, iz predkršćanskih apokaliptičkih pojmova o Mesiji; jer apokaliptički Mesija nije bio predmet obožavanja, niti živa osoba koju treba voljeti. Nije izveden iz poganske religije, u skladu s briljantnom hipotezom Bousseta; jer poganski utjecaj isključuje samo svjedočanstvo Pavla, a poganski paraleli potpuno propadaju. Ali čak i ako su paraleli bili deset puta bliži nego što jesu, srce problema ne bi ni bilo dodirnuto. Srce problema se nalazi u Pavlovom odnosu prema Kristu.

Taj odnos se ne može opisati samo nabrajanjem detalja; ne može se svesti na niže izraze; to je apsolutno jednostavna i nedjeljiva stvar. Odnos Pavla prema Kristu je odnos ljubavi; a ljubav postoji samo između osoba. To nije skupina ideja koje treba objasniti, ako se ima objasniti paulinizam, nego ljubav Pavla prema svom Spasitelju. I ta ljubav je ukorijenjena, ne u tome što je Krist rekao, nego u tome što je Krist učinio. On "me je voleo i dao sebe za me." Tu leži osnova Pavlove religije; tu leži osnova cijelog kršćanstva. Ta osnova je potvrđena izvještajem o Isusu koji je dat u Evanđeljima, i dat, doista, u svim izvorima. Protivljeno joj se samo modernim rekonstrukcijama. I te rekonstrukcije sve propadaju. Pavlova religija nije bila utemeljena na kompleksu ideja izvedenih iz judaizma ili iz poganstva.

Utemeljena je bila na povijesnom Isusu. Ali povijesni Isus na kome je utemeljena nije bio Isus moderne rekonstrukcije, nego Isus cijelog Novog zavjeta i kršćanske vjere; ne učitelj koji je preživio samo u sjećanju svojih učenika, nego Spasitelj koji je nakon svoga otkupiteljskog djela još živio i još mogao biti voljen.

John Gresham Machen (1881-1937) bio je američki prezbiterijanski učenjak Novog zavjeta koji je vodio pobunu protiv modernističke teologije u Princetonu i osnovao Westminster Theological Seminary kao i Ortodoksnu prezbiterijansku crkvu.