Vodič za mladu ženu u skladnom razvoju kršćanskog karaktera

Prava religija u osnovi progresivna

Harvey Newcomb

Velika moralna i duhovna promjena, koju Pismo objavljuju kao neophodnu za spasenje, uspoređuje Krist i apostoli s novim rođenjem, jer je to početak duhovnog života. Izraz regeneracija, međutim, primjenjuje se samo na ovu promjenu u njenom početku, koji je trenutak. Mladi obraćenac, stoga, vrlo je pravilno nazvan od strane apostola Petra "novorođenim djetetom". Velika je greška, dakle, pretpostaviti da pravi kršćanin, koji je u pravom stanju uma, treba gledati unatrag na razdoblje svog obraćenja za svoje najživlje i snažne vježbe milosti, ili za svoje glavne dokaze da je u milostivom stanju. Može, doista, biti u to vrijeme vidljivije, jer je promjena iz stanja prirode u stanje milosti vrlo velika. Ipak, ova promjena nije savršena, a veći dio posla "odlaženja starog čovjeka", - "potčinjavanja tijela i držanja pod kontrolom", još uvijek preostaje; dok "novi čovjek" mora rasti od slabosti djetinjstva do "rasta savršenog čovjeka u Kristu Isusu".

Prava religija, stoga, mora biti u svojoj biti progresivna. To je jasno implicirano svim slikama koje se koriste u Božjoj riječi da opišu djelovanje milosti u srcu. Ona se uspoređuje s gorčicom, koja je najmanja od svih sjemenja. Ali kada nikne, raste i širi svoje grane dok ne postane najveća od svih trava. Ljepota i prikladnost ove slike neće biti cijenjene osim ako ne uzmemo u obzir bujni rast biljaka u istočnim zemljama. Ali nikada ne bismo trebali očekivati da takva biljka odjednom izraste u potpunu zrelost. To je gljiva koja se otvara potpuno izrasla da bi se prvi put vidjela jutarnje sunce; ali isto tako brzo uvene. Pa ipak, također ne bismo trebali očekivati da takva biljka prestane rasti prije nego što dostigne zrelost. Ako prestane rasti, mora postojati crv u korijenu ili neka fatalna bolest koja će je učiniti da se osuši i umre.

Djelovanje milosti se također uspoređuje s kvascem; koji je na početku toliko mali da se njegovo prisustvo u brašnu jedva može primijetiti. Ali kada počne djelovati, povećava se i širi dok sve ne bude ukvaseno. Ipak, njegov napredak može biti zakočen hladnoćom; i proces se rijetko može vratiti, tako da ne ošteti proizvod. Tako će kršćanin rijetko ikada se oporaviti od štetnih učinaka povratka i hlađenja u svojim pobožnim osjećajima.

Ponovo, milost se upoređuje sa živim izvorom - fontanom, čije vode proključavaju i šalju stalan tok. Krist kaže: "Voda koju ja dam njemu će u njemu biti bunar vode, izvireći u život vječni." Kada su ove riječi izrečene, naš Gospodin je sjedio pored dubokog bunara, u razgovoru sa ženom iz Samarije. Kao što je bio njegov običaj, crpio je pouku iz predmeta oko sebe. Usmjerio je njezinu pažnju od vode koja je mogla samo ugasiti prirodnu žeđ, prema živoj vodi, koja osvježava dušu. Ali ona, ne razumijevajući ga, želela je znati kako može dobiti živu vodu iz dubokog bunara, bez ičega za crpljenje. Kako bi pokazao nadmoćnost vode života, rekao joj je da oni koji piju iz nje treba da je imaju u sebi, stalno izvireći sama po sebi, kao iz prepunog izvora.

Jedan od najdublje voljenih uspomena iz ranog života autora je živ izvor koji je poticao iz stijene u blizini kuće njegovog djetinjstva. Najteža suša nikada nije utjecala na njega, i u najhladnijoj sezoni sjevernog zimskog perioda nikada nije bio zamrznut. Često, kada je ustajao ujutro, kada su hladni udarci zviždali oko kuće, i sve je izgledalo kao da je zatvoreno trajnim mrazom, led i snijeg bi se dimili oko izvora. Tako, kao stalan tok, treba da naše milosti теку, nepojavljene sušom ili neplodnosti drugih, otapajući ledena srca oko nas.

"Pravednici", kaže David, "ćete cvjetati kao palma; rasti će kao cedar u Libanonu." Palma nastavlja rasti i povećavati se, i zadržava svoju vitalnost i plodnost možda duže nego bilo koje drugo drvo. Također je poznata po svojoj sposobnosti da se razmnožava svojom vrstom, a njen korijen proizvodi veliki broj izdanaka; i kada se posadi pored živog izvora u pustinji, uskoro će se naći mala šuma palmi koje rastu oko nje. Ovo je jedno od najkorisnijih drveća, a svaki dio njega se koristi za neku svrhu. "Cvjetati kao palma", dakle, puno je značenja. To se može ostvariti samo kršćanin kada napreduje u vlastitom duhovnom rastu, doprinoseći, svojim utjecajem, povećanju "drveća pravednosti" u vrtu Gospodnjem, i izobilujući u djelima korisnosti.

Cedar je zimzeleno drvo. Ne odbacuje svoje zelenilo, kao neka druga drveća, i ne ostaje očito bez života pola godine, a zatim opet bujno raste na kratko vrijeme; nego njegov rast je postojan i siguran. On je stalno zelen. Rasti kao cedar, dakle, ukazuje na stalan napredak u božanskome životu.

Razlozi koji nas motivišu da tražimo i održavamo visok standard pobožnosti, su najviši koji se mogu predstaviti našim umovima. Slava Božja to zahtijeva. Ovo je najveće moguće dobro. To je manifestacija Božjih savršenosti njegovim inteligentnim stvorenjima. Ova manifestacija se odvija tako što im se otkrivaju njegova djela stvaranja, providnosti i milosti, i tako što mu njegov moralni lik utiskuje u njihova srca. U tome njihova sreća postoji. U promicanju svoje vlastite slave, stoga, Bog djeluje u najvišem stepenu nesebične dobrote. Ništa ne može dodati njegovoj sreći: ništa je ne može umanjiti. Ako bi cijelo stvorenje bilo izbrisano, i Bog bio jedino biće u univerzumu, on bi i dalje bio savršeno slavan i sretan u sebi. Stoga ne može biti nikakvog sebičluka u tome što on održava svoju vlastitu slavu. Slava Stvoritelja je neophodna za dobro stvorenja. Želja da se proslavi Bog, dakle, mora biti vladajući princip našeg ponašanja, pokretačka opruga naših djelovanja.

Ali kako se slava Božja promovira našim rastom u milosti?

1. Ona se očituje nama tako što nam utiskuje njegov lik u srca, i tako što nam daje duhovno otkrivanje izvrsnosti, čistote i ljepote, njegove moralne prirode.

2. Ona se očituje drugima, ukoliko mi vodimo sveti život; jer time se moralni lik Kristov prikazuje, kao što se slava sunca očituje u reflektovanom svjetlu mjeseca.

3. Slava Božja se promovira tako što se drugi upoznaju s bogatstvom slobodne milosti, i dovođenjem ih Kristu; jer time oni primaju duhovno svjetlo da pogledaju ljepotu i slavu Božjih savršenosti, i njegov lik se utiskuje u njihove duše.

Imamo, isto tako, veliko ohrabrenje da se usmerimo ka napretku u božjim stvarima. Riječ Božja puna je obećanja onima koji teže ka visokim postignućima u božanskom znanju i svetosti. Prorok Hošea kaže: "Tada ćemo znati, ako nastavimo da poznajemo Gospodina: njegov izlazak je pripravan kao jutro; i doći će k nama kao kiša, kao kiša kasna i rana na zemlji.". Njegov izlazak, onima koji nastavljaju da ga poznaju, će biti jednako siguran, i jednako redovit, i stalan, kao dnevni povratak jutra; i jednako progresivan kao sunce, kada njegove zrake izbijaju iz istoka, i povećavaju se u sjajnosti i intenzitetu, sve dok ne izliju žarku toplinu, i stalan, čist svetlost, savršenog dana. "Ako nastavimo da poznajemo Gospodina", naše utjehe će biti jednako stalne, i naše iskustvo dobrote Gospodnje će biti jednako sigurno, kao redovitost noći i dana; i naše zajedništvo s Bogom, i povećanje svjetla, će biti jednako stabilno kao napredak sunca od ranog zore do podneva. Moguće su povremene oblaci; ali oni će se brzo raspršiti, i Sunce Pravednosti će zaobliti sa slađim zrakama i vedrijim sjajem.

On će također "doći k nama kao kiša, kao kasna i rana kiša na zemlji." U Palestini, kiša ne pada, kao u ovoj zemlji, u svim godišnjim dobima; ali teška kiša pada da navodnjava zemlju u vrijeme sjetve, da uzrokuje da sjeme proklija i raste; i ove kiše su toliko obilne da nose vegetaciju u stalnom napretku, sve do blizu žetve, kada pada "kasna kiša", da usavrši usjev - da da tijelo jezgru, tako da kada sazrije, može biti puna i okrugla. Ako ova kasna kiša izostane, jezgra se smanjuje i suši, tako da se kvaliteta žita pogoršava i količina smanjuje. "Rana kiša" u navedenom tekstu, dakle, izgleda da označava ono "osvježenje odozgo", koje duša doživljava kada "dobro sjeme" riječi prvi put proklija; i ako je ovo obilno, i mladi konvertit će "nastaviti poznavati Gospodina", impuls koji tada prima će ga nositi u stalnom toku duhovnog rasta, sve dok ne dođe "kasna kiša" da usavrši njegove plodove.

U iskustvu kršćana koji su napravili veliki napredak u božanskome životu, ima nešto što jako podsjeća na ovu "kasnu kišu". Oni nastavljaju u stalnom toku, nakon svoje obraćenja, uvijek napredujući, iako možda manje primjetno u nekim vremenima nego u drugim, kao što postoje sezoni u vegetaciji kada stvari izgledaju kao da ne napreduju. Ali, na kraju, nakon što su vjerno nastavili poznavati Gospodina, oni prima svježu pomazanje odozgo. Duh Gospodinov se izlijeva na njih nanovo, kao "kasna kiša", da usavrši rast kršćanskih milosti. Može se dogoditi, u rastu vegetacije na Istoku, da prije "kasne kiše" suša može biti tolika da uzrokuje da žito povija, i možda izgleda kao da će se osušiti i uvenuti.

Često, prije ovog novog iskustva o kojem govorim, kršćanin prolazi kroz velika iskušenja, često nadmašujući, u snazi iskušenja i moći uvjerenja, ono što je prethodilo njegovom prvom iskustvu oprostajuće milosti. Ali, kada svjetlost ponovno probija u njegov um, on biva izveden u "široki prostor", i gleda "ljepotu Gospodnju", i sjaj njegove milosti, s jasnijim vidom nego ikad prije. Bogatstvo potpunog uvjerenja prolijeva se u dušu, i njegov mir teče kao rijeka koja nikad ne presušuje. On ima nova i jasnija otkrića o slavi Božjoj, i o onoj božanskoj i neopisivo slavnoj tajni, "Bog postaje čovjekom." Njegova duša je uzdignuta u Božjim putevima, iako je izuzetno ponižen u sebi, i smiren pred Bogom. On je zamijenio "duh ropstva" za "duh posinstva." Njegov um je u "savršenom miru, utemeljenom na Bogu." I ovaj "kasni kiša" donosi njegove plodove do zrelosti. Njegova ljubav i radost, kao i sva njegova pobožna čuvstva, su čistiji i duhovniji, s manje primjesa ljudske strasti; njegova vjera je jača, jasnija i stabilnija; njegovo strpljenje je ojačano; on je više strpljiv, više nježan, više krotak, više skroman, više dosljedan u svom temperamentu i ponašanju u svim vremenima. On doslovno i istinski "donosi plod sa strpljenjem"; i njegov plod ostaje, i vidi se, za slavu Božje milosti. I, kod mnogih, ovo osvježenje često ponavlja, kroz dugi kršćanski život, uzrokujući da uvijek "donesu plod u svojoj sezoni."

Postoji nešto slično ovom "posljednjem kišu" u iskustvu biblijskih svetaca, kao što su Job u svom kušnju, i David i Petar, nakon njihovog pada. Također, nalazimo to u uspomenama istaknutih kršćana, kao što su Bunyan, gospođa Edwards (supruga Jonathana Edwardsa), Edward Payson, James Brainerd, Taylor, Griffin i mnogi drugi. Gospođa Edwards dugo je uživala, kako je rekla, "u bogatstvu potpunog uvjerenja." Osjećala je "neprekidnu i potpunu predaju Bogu, u pogledu zdravlja ili bolesti, udobnosti ili boli, života ili smrti; i potpunu predaju života njenih najbližih zemaljskih prijatelja." Osjećala je također "sladak mir i spokojnost duše, bez ikakvog oblaka koji bi je remetio; neprestano veselje u svim djelima prirode i Providnosti; čudesan pristup Bogu molitvom, osjetljivo razgovarajući s njim, kao da je Bog ovdje na zemlji; česte, jasne, osjetljive i neposredne odgovore na molitve; sve suze obrisane; sve bivše nevolje i žalosti života zaboravljene, osim žalosti za grijehom; sve čineći za Božju slavu, s neprestanim i neprekidnim veseljem, mirom i radošću." U isto vrijeme, angažirala se u uobičajenim životnim dužnostima s velikom revnošću, smatrajući ih dijelom Božje službe; i kada su to učinjene iz tog motiva, rekla je da su bile jednako ugodne kao i sama molitva. Ona je također pokazala "krajnju tjeskobu da izbjegne svaki grijeh i da ispuni sve moralne obaveze. Bila je vrlo uzorna u ispunjavanju svake socijalne i relativne dužnosti; pokazivala je veliku bezgrešnost života i razgovora; veliku krotkost, dobrotu i blagost duha; i izbjegavala je, s izvanrednom savjesnošću, sve stvari koje je smatrala nedostacima u svom vlastitom karakteru."

Ali kako su ovi ljudi dospjeli do ove uzvišenosti u kršćanskom životu? Iako slobodnom, suverenom milošću — ipak to nije bilo nikakvim čudom. Ako budemo upotrebljavali ista sredstva, možemo postići isti cilj; i to bez ikakvog umanjenja naše ovisnosti o Bogu ili Njegove suverenosti u dijeljenju Njegove milosti; jer On je odredio i sredstva i cilj. Govoreći o postignućima gospođe Edwards, njen muž kaže: "Gospođa Edwards je dugo vremena, na neuobičajen način, rasla u milosti; i uzdizala se, vrlo osjetljivim stepenima, do veće ljubavi prema Bogu, odvikavanja od svijeta i vladavine nad grehom i iskušenjem, kroz velika iskušenja i sukobe, i dugo vremena borbe i borbe s grehom, te revnog i stalnoga moljenja i truda u pobožnosti, i zauzetosti uma u upotrebi svih sredstava. Ovaj rast je bio praćen, ne samo velikim porastom vjerskih osjećaja, već i najvidljivijom promjenom vanjskog ponašanja; posebice u životu iznad svijeta, i u većem stepenu postojanosti i snage u putu dužnosti i samoodricanja; održavajući kršćanski sukob pod iskušenjima i pobjeđujući, s vremenom, pod velikim iskušenjima; ustrajavajući u nepomućenoj, netaknutoj smirenosti i počinku, pod promjenama i slučajevima vremena, kao što su sezoni ekstremne boli i očevidne opasnosti neposredne smrti."

Nalazimo zapise sličnih ispitivanja i borbi u životima drugih. To je ono što možemo očekivati. To se slaže s kršćanskim životom, kako je opisano u Božjoj riječi. "Tek kroz velike nevolje ulazimo u kraljevstvo nebesko." Ovo je put kojim moramo ići, ako ikada želimo ući tamo. Moramo pobožnost učiniti velikim poslom života, kojem sve drugo mora ustupiti mjesto. Moramo se cijelim dušom upustiti u posao, gledajući na Krista za snagom protiv naših duhovnih neprijatelja; slijedeći primjer Pavla: "zaboravljajući ono što je iza mene, i protežući se prema onome što je ispred mene; težeći prema cilju za nagradu višeg poziva Božjeg u Kristu Isusu"; i tada ćemo na kraju postati pobjednici, "kroz Njega koji nas je zavolio i koji se za nas predao."