Poglavlje u providnosti i milosti

Poglavlje u providnosti i milosti Domaći misionar John MacDuff Žena ostavi svoju posudu za vodu pored bunara i vrati se u selo i reče svima: "Dođite i upoznajte čoveka koji mi je rekao sve što sam ikad učinila! Može li to biti Mesija?" Tako narod izlijeva iz sela da ga vidi. Jovan 4:28-30 U prethodnom poglavlju, vidjeli smo da su se učenici međutim među svojim Gospodinom pridružili kod Bunara, dok je On još razgovarao sa ženom iz Samarije. Dokle god, ona je uživala neometan razgovor sa Božjim Putnikom; ali druge oči budući na njoj, razgovor naglo prestaje. Tako je sa svim našim najsvetijim sezonama zajedništva sa Spasiteljem na zemlji. One su nužno kratke. On je i dalje za svoj narod, u duhovnom smislu, kao što je bio za onu kćer Izraela, "kao stranac u zemlji i kao putnik koji se zadrži da noći za noć." Blagosloveno će biti ono vrijeme kada nikakav uznemirujući element ne može prekinuti blaženstvo zajedništva čija će trajnost biti ne samo prolazni podne od tereta i umora, već VJEČNOST! Tišina te govorče grupe čini se da je prvo prekinuta iznenadnim odlaskom žene. U intenzitetu svojih novorođenih emocija, ona potpuno zaboravlja svrhu zbog koje je došla do bunara patrijarha; i ostavivši svoju posudu iza sebe, žuri se u svoj rodni grad da objavi svojim gradskim stanovnicima zapanjujuću vijest da je našla Mesiju. Koliko je drugačiji ceo njen karakter i osjećaji od vremena kada je napustila dom prije jednog kratkog sata! Bila je otišla iz kapija Šekema kao bijedna grešnica; vraća se kao radosna vjernica, sa svoje duboke duhovne žeđi, jednom zauvijek, učenom iz izvora plemenitijeg.

Postoji nešto istinito prema ljudskoj prirodi, i još istinitije prema proširenoj, nesebičnoj duhu Evanđelja, u tome da je vidi kako žuri da druge učini učesnicima svoje vlastite radosti i mira. Nagon je prirodan za prenošenje drugima sve što nam je moglo dati sreću. Sin koji postigne napredak u svijetu uživa u tome da što prije pošalje vijesti u očev dom. Vojnik u beznačajnoj nadi žuri se da objavi onima koji čekaju sa nekim interesom, vijest i o svojoj sigurnosti i o svom uspjehu. Pastir u prici je predstavljen, kada nađe izgubljenog lutalice, kako zove svoje prijatelje i susjede zajedno, reče: "Radujte se sa mnom, jer sam našao svoju ovcu koja je bila izgubljena." Otac razvrgnutog sina nije zadovoljan svojom vlastitom srećom u davanju dobrodošlice dugo iščekivanom, već su njegove gozbene dvorane otvorene, da drugi mogu imati saosećajni učešće u radostoj povratku. Možemo se prisjetiti trenutka dublje, čudnije, intenzije radosti još - radosti koja je ubrzala pulseve života u svijetu; kada Marija Magdalena nije samo ušla u napušteni grob, već je slušala iz nepoštapalih usana riječi čuda i radosti - sa brzom korakom, nesposobna da zadrži ekstatično uvjerenje za sebe, požuri da to objavi onima koji su toliko intenzivno zainteresirani - "Ona otiđe brzo iz groba, sa strahom i velikom radošću; i potrča da objavi učenicima riječ." Dva putnika u Emausu, kada su im oči koje su gledale bile otvorene, požuriše istog časa da objave jedanaestorici radosnu vijest: "Gospodin je istinski uskrsnuo i pojavio se Šimunu." Tako je bilo i sa ženom iz Samarije. I ona je vidjela svog živog Gospodina - Mesiju obećanog njenim ocima. Njena radost i čudo ne mogu biti nepodijeljeni. Bilo je sa njom kao i sa braćom Josipovim: čim je patrijarh sebe objavio njima, reče: "Ja sam Josip", oni požuriše da prenesu zapanjujuću vijest svom ostarelom ocu: "Josip je živ!" Istinski Josip joj se objavio. Ona ne može za sebe zadržati radost svih radosti. "Žena ostavi svoju posudu za vodu pored bunara i vrati se u selo i reče svima: Dođite i upoznajte čoveka koji mi je rekao sve što sam ikad učinila! Može li to biti Mesija?" Tako narod izlijeva iz sela da ga vidi. I ovo je uvijek pravi rezultat spasonosne preobrazbe, nužna posljedica prihvatanja istine u svoja srca - želja da druge učini učesnicima i saučesnicima u našoj radosti i miru vjerovanja. Ako kršćanstvo bude stvarno i živo, mora biti prošireno. Djelo Duha Božjeg u srcu nije fikcija, nije oblik, već život. Kao uporedba ovog narativa, to je izvor ne samo 'izvirući', (ključajući), već i prelivajući svoj sudoper, i suvišak opskrbe koji ide naprijed da obraduje druga pusta mjesta. Nije masa stagnirajuće vode bez izlaza, već bistro, svijetlo jezero, koje ispušta svoj nalet živih tokova koji pjevaju svoj radostan put duž susjednih dolina i čine svoj tok poznatim po niti zelenila, uljepšavajući i oplodavajući dok teku. Ili, ako smijemo upotrijebiti drugu sliku, neka bude ona čija prikladnost otkupuje od običnosti - kamen bačen u isto jezero. Valovi formirani su najdublji u centru. Kršćanstvo je najdublje u srcu u kojem su njegove istine potonule; ali njegov utjecaj se širi u sve širim koncentričnim krugovima dok valovi ne dodiruju obalu. Vjera, intenzivna u duši i životu čovjeka, treba da obuhvata porodicu, domaćinstvo, srodnike, susjedstvo, zemlju, sve dok ne poznaje nikakav obim osim svijeta! Oh, koliko je različita prava duh evanđelja od sebičnosti svijeta; ta sebičnost koja bi zadržala sve sa strogim, lakomim zahvatom, bez brige ili pažnje za sreću ili blagostanje drugih. Kršćanstvo ruši ove zidove uskog izolacionizma i propovijeda istinsko bratstvo roda. Sebičnost zatvara srce, zatvara od njega kišu i rosuljicu i ljetnje sunce; ali kršćanstvo, ili bolje rečeno veliko Sunce svjetla, sija - zatvoreni latice se postupno otvaraju u toplim zracima - i ne čuvaju svoju aromu za sebe, već je šire okolo. Svaki takav cvijet, najmanji koji svijetu neprimjetno blista - postaje mala cenzura koja ljulja svoj mirisni okus u tihoj zraci ili ga šalje daleko i široko prolaznim vjetrom. Žena iz Samarije postala je, kao i svaki kršćanin koji je okusio i vidio da je Gospod milostiv, domaći evangelist i misionar. Origen je naziva "apostolom Samaritana". Cijele riječi u pjesmi starije sestre u Izraelu, koju smo više puta djelimično citirali, lijepe su istinite u njenom slučaju u odnosu na stanovnike njenog grada: "Oni koji su oslobođeni od zvuka strijelaca na mjestima za crpljenje vode, tamo će oni pripovijedati pravedna djela Gospodnja, čak i pravedna djela prema stanovnicima njegovih sela u Izraelu: tada će narod Gospodnji sići do kapija." I njen slučaj i karakter su, u tom pogledu, samo u lijepe čuvanju i harmoniji sa brojnim primjerima u svetom Pismu - "sići do kapija", i propovijedati drugima: "Ova kapija Gospodnja u koju će pravednici ući." Job je bio takav misionar. Nije zadovoljan time što je sam upoznao i obradovao se u otkrivenju 'živog Iskupljenika', taj evangelist arapske pustinje, u riječima prikladnim za njegovu pusta domovinu, izražava svoje žarko željenje da drugi mogu učestvovati u slavnom otkrivenju: "Oh da moje riječi sada budu zapisane! Oh da budu istisnute u knjigu! Da budu urezane gvozdenim perom i olovom u stijenu zauvijek! " David je bio takav misionar. Znamenja Božje otprošćujuće milosti i milosrđa koja su mu bila darovana, djelovala su kao poticaj i podstrek da ih prenese drugima: "Tada ću učiti prijestupnike Tvojim putevima, i grešnici će se obratiti k Tebi" - "Dođite svi koji se bojite Boga, ja ću kazati što je On učinio za moju dušu." Andrija je bio takav misionar. Jer, sam je ugledao i pozdravio Janu Božjeg, čitamo: "Prva stvar koju učini Andrija, bijaše naći svog brata Simona i reći mu: Našli smo Mesiju (to jest Krista). I dovede ga Isusu." Filip je bio takav misionar. Sam primaoc radosne vijesti, on "nađe Natanaela i reče mu: Našli smo Onoga o kojem je Mojsije u zakonu i proroci pisali, Isusa iz Nazareta", istovremeno izvlačeći iz jednostavnog srca Židova, plemeniti priznanje: "Rabbi, Ti si Sin Božji; Ti si Kralj Izraela."