Kćeri, očaj, strah i spasenje

Dr. Jonathan Pennington

Náš Sveti Pismo ove nedjelje dolazi iz Luka 8:40-56. Ako ste u mogućnosti, molim vas, ustanite za čitanje Božije Riječi?

Kad se Isus vratio, mnoštvo ga je pozdravilo, jer su svi očekivali njega. Tada je došao čovjek po imenu Jairus, vođa sinagoge, i pao Isusu pred noge, moleći ga da dođe u njegovu kuću jer mu je jedina kći, djevojka od oko dvanaest godina, umirala.

Dok je Isus bio na putu, mnoštvo ga je gotovo zgazilo. I tu je bila žena koja je bila podvrgnuta krvarenju dvanaest godina, ali je nitko nije mogao izliječiti. Ona je došla iza njega i dotaknula se ruba njegovog ogrtača, i odmah je prestalo njeno krvarenje.

„Ko me je dotaknuo?“ upita Isus.

Kad su svi to zanijekali, Petar reče: „Gospodaru, ljudi su te zgazili i pritisnuli.“

Ali Isus reče: „Netko me je dotaknuo; znam da je iz mene izšla sila.“

Tada žena, videći da ne može ostati neprimijećena, dođe drhtavica i pade mu pred noge. Pred svim ljudima, ona mu reče zašto ga je dotaknula i kako je bila smjesta izliječena.

Tada joj reče: „Kći, tvoja vjera te je izliječila. Idi u miru.“

Dok je Isus još govorio, dođe netko iz kuće Jairusove, vođe sinagoge. „Tvoja kći je mrtva“, reče. „Ne trudite učitelja više.“

Čuvši to, Isus reče Jairusu: „Ne boj se; samo vjeruj, i ona će biti izliječena.“

Kad je stigao u kuću Jairusovu, nije pustio nikoga s njim osim Petra, Ivana, Jakova i djetetove majke i oca. U međuvremenu, svi su ljudi plakali i oplakivali je.

„Prestani plakati“, reče Isus. „Ona nije mrtva nego spava.“

Ismejali su mu, znajući da je mrtva. Ali on je uzeo za ruku i rekao: "Dijete moje, ustani!" Njen duh se vratio, i odmah se diže. Tada je Isus rekao da joj daju nešto za jesti.

Njeni roditelji su bili iznenađeni, ali on im je naredio da nikome ne kažu šta se dogodilo.

Ovo je Riječ Gospodnja.

Pa, wow. To je snažna priča. Dobra poznata priča. Zapravo, dvije priče isprepletene zajedno. I dio razloga zašto je toliko poznata je taj što je Matej, Marko i Luka svi zabeleže na isti način: jedna priča počinje, druga je prekida, a zatim prva završava. To je ono što naučnici nazivaju interkalacijom, ali budući da je grčka, voleo bih da je nazovem gyro - jedan sloj, pa punjenje, pa završni sloj.

I Luka postavlja ovu "gyro priču" na kraj niza scena koje pokazuju Isusovu moć u djelovanju dobra. Natrag u poglavlju 7, on izlječuje stotnika slugu iz daleka. On uskrisuje udovicu sina. On otpušta grijehe. On umiruje oluju. Odmah prije toga, on pokazuje vlast nad duhovnim područjem izbacivanjem legije demona. I sada, da zaključimo ovu seriju portreta Isusove vlasti, dobijamo ovu dvostruku priču.

Ali ovdje se događa više od samo dvije priče zajedno. Ove priče namjerno odražavaju jedna drugu. Mogli biste je nazvati priča o dvije kćeri. Jairusova kći u prvoj priči, a zatim ova žena - koju Isus naziva "Kćer" u najkritičnijem trenutku.

Obje kćeri su također, prema židovskom zakonu, ritualno nečiste - jedna zbog hroničnog krvarenja, druga zbog smrti. Vratit ćemo se tome.

I onda tu postoji upečatljiva veza dvanaest. Dvanaestogodišnja djevojka. Žena koja pati već dvanaest godina. Godina kada je ova djevojka rođena bila je godina kada je patnja ove žene počela. Nevidljive niti vezuju njihove živote zajedno, i sada - iako vjerojatno nikada nisu znale jedna drugu - one se sijeku na ovom danu, u ovom trenutku, kada obje susreću Isusa i potpuno se preobražavaju.

Tradicionalno, djevojka postaje žena sa dvanaest godina. Tako ovdje imamo dvije kćeri, dvije žene, čije su priče vezane zajedno. I gledajući ih zajedno, mislim da Bog ima nešto duboko što nam želi reći.

Redoslijed njihovih priča je isti: očaj, strah, i spasenje. To je kretanje kojem ćemo se pridružiti.

Pa ako imaš Bibliju - ili možeš je otvoriti - okreni se na Luka 8, počevši od stiha 40. Želim se usporiti, obratiti pozornost, i proći kroz ono što se događa kako bismo čuli što Bog ima za nas.

Prva faza je očaj.

Isus se vratio iz onog čudnog izleta sa svojim učenicima, gdje je sreo i izliječio đavolika. Sada je natrag u naseljenom području, i svi ga traže. Čuli su ga učiti. Vidjeli su ga izliječiti. Znaju da nešto od Božjeg prisustva počiva na njemu. Tako se gomila ljudi skuplja.

Ali usred te gužve, otvara se put. Dolazi VIP: Jairus, vođa sinagoge. Cijenjen, dostojan čovjek. I kako on pristupa Isusu?

On pada u Isusove noge i moljaše ga.

Luka koristi ovu sliku iznova i iznova - padajući u Isusove noge - kao tjelesni izraz očaja. To je nevoljno. To se događa kada dno propadne.

Nisam to ikad prije toga doživio, sve do par trenutaka u posljednjoj deceniji - jedan tokom sezone duboke tjeskobe i nepravde, kada sam bukvalno pao na zemlju. I onda, prošle godine, nakon operacije moždanog tumora moje žene, oko osamnaest sati nakon toga, kada je bila u užasnoj boli i mi smo mislili da je kraj - nisam mogao ne pasti pored njene kreveta. Neki od vas su to doživjeli. Neki od vas nisu. Ali to je univerzalni ljudski izraz očaja.

I zašto je Jairus očajan? Jer je njegova jedina kći - njegova draga dvanaestogodišnjakica - umiruća. Nije samo bolesna. Nije samo zabrinuta za svoje roditelje onako kako djeca često čine. Ona umire.

I tako je on potpuno uništen.

A ako pogledate samo tih prvih par stihova - stihove 41 i 42 - toliko tuge, toliko boli, toliko straha je nabijeno u njima da je lako čitati pored emocionalne težine onoga što ovaj čovjek doživljava. Isus, za koga stalno vidimo da preplavljuje sa suosjećanjem, kaže da. On ide sa Jairusom. I kraj 42. stiha nam još jednom podsjeća da ga guše mnoštva. Svi žele biti blizu njega.

Zatim stih 43 uvodi prekid:

Tamo je bila žena koja je bila podložna krvarenju već dvanaest godina, ali je nitko nije mogao izliječiti.

Mark dodaje da je potrošila sve što je imala na liječnike, i umjesto da ozdravi, samo je postajala sve gora.

Pa tako s Jairusom vidimo akutni očaj - iznenadni kriz. S ovom ženom vidimo kronični očaj - dvanaest duga godina patnje. I prema Levitskom zakonu 15, kakvo god bilo njeno medicinsko stanje, ono ju je svrstalo u kategoriju ritualno nečiste. Ne grešna. Ne kriva. Ali odvojena. Odrezana.

I zato što njeno stanje nikad nije prestalo, odvajanje nikad nije prestalo. Sve što je ona dodirnula moglo je postati nečisto. Svatko koga je dodirnula. Nije mogla služiti u hramu. Vjerojatno nije mogla ni ući u Jerusalim. Bila je izolirana. Sama. Siromašna. Izbačena.

Pokušajte to zamisliš: dvanaest godina bez ikoga koji ju je dotaknuo. Dvanaest godina bez ikoga ko ju je pozvao u svoj dom. Dvanaest godina bez zajednice.

I sada—ovdje—ona vidi svoju šansu. Mnoštvo je ogromno. Svi se guraju. Niko ne može jasno vidjeti. Učitelji pokušavaju upravljati kaosom. I ona misli: Ako mogu samo da se približim... niko me neće primijetiti. Niko me neće prepoznati. Ako mogu samo da dotaknem rub njegove halje... vjerujem da ću biti izliječena.

Pa tako se provuče kroz mnoštvo, vjerojatno sa spuštenim šalom, i proteže ruku. Dotakne se ruba njegove odjeće.

I odjednom—ona zna. Njeno tijelo joj kaže. Kao što zglavak pukne natrag na svoje mjesto. Ili kao onaj trenutak kada psihološki teret koji nisi čak ni potpuno razumio iznenada prestane i shvatiš koliko je bio težak. Ona zna da je izliječena.

Zamisljam da jedva može vjerovati—radost pomiješana s nevjericom, pomiješana sa strahom da se ponovo ufati u nadu.

Priča bi mogla završiti tu. Mnogim pričama je tako. Ljudi srijeću Isusa, primeče izliječenje i nastavljaju svojim putem. I sa Jairusom, Isus bi mogao jednostavno izliječiti njegovu kćer iz daleka, kao što je učinio u 7. poglavlju.

Ali događa se nešto neočekivano. Postoji još jedan korak. Ne samo očajanje i isporuka—nego užas.

Pogledajte stih 45:

"Ko me je dotaknuo?" Isus upita.

Svi to poreknu. Petar kaže ono što bismo svi rekli: Gospodaru, svi te dodiruju. Ali Isus zna nešto drugo. On zna da je iz njega izašla sila.

I to je čudno. To je jedino takvo čudo—netko dodirne Isusovu odjeću i bude izliječen. Gotovo da djeluje magično, kao štap za izliječenje ili kristal u fantastičnoj priči. Ali to nije to. Ovo je lično. Ovo je vjera. Zato Isus zna.

Uostalom, mnogi su ga ljudi gurali. Samo je jedan primio izliječenje.

I sada očajanje žene pretvara se u strah. Ona je očekivala da ostane anonimna. Ona je uspješno to učinila. Dobila je svoje izlječenje. Mogla je tiho otići. Ali Isus zaustavlja cijelu gomilu i pita: Ko me je dodirnuo?

Njena trenutna radost kolapsira u strah. Dvanaest godina sramote, isključenja, samoće — sada izložena. Ona je dodirnula Isusa, potencijalno učinivši ga nečistim. Ona je to učinila tajno. I sada stoji pred čovekom Božjim s nezamislivom vlašću.

Stih 47:

Tada žena, videći da ne može proći neprimijećena, dođe drhtavica i padne mu pred noge. Pred svim ljudima, ona reče zašto ga je dodirnula i kako je bila smjesta izliječena.

Kao i Jairus, ona pada pred Isusove noge. Ali ne samo u očajanju — također i u strahu. Ona nema pojma šta će se dogoditi sljedeće. Sve što može učiniti je biti iskrena i baciti se pred njega.

I prije nego što čujemo Isusov odgovor, pogledajte stih 49:

Dok je Isus još govorio, neki čovek dođe iz kuće Jairusove. "Tvoja kći je mrtva", reče. "Ne trudite više učitelja."

Tako kao što se ženina priča kreće od očajanja do radosti do straha, Jairusova priča također se kreće od očajanja do straha. On vidi glasnika. On čuje hladne riječi.

I ako pokušate zamisliti Jairusovu situaciju ovdje — stvarno je zamisli — možete osjetiti napetost. On je očajan. On je molio Isusa da dođe. Isus je pristao. Ali gomila usporava sve. Ljudi su tlačili sa svih strana. I Jairus mora misliti: Gospode, molim te — moja kći umire. Nemamo vremena za ovo.

I tada Isus staje.

I ova žena — izbačena — dolazi naprijed i pada mu pred koljena. I Jairus može samo misliti: Nemamo vremena za ovo. Moja kći umire. Molim te, Gospode, moramo ići.

I tada, usred tog agonizirajućeg odgađanja, on čuje hladne riječi:

"Tvoja kći je mrtva.

Ne trudite više učitelja."

To odražava bolje žalosti Marije i Marte u Jovanu 11, kada je njihov brat umro, a Isus nije stigao na vrijeme.

Obje priče imaju obrat koji ne očekujemo. One prelaze iz užasnog u još gore. Iz očajanja u strah.

Ali ove dvije kćeri će uskoro doživjeti nešto drugo. I tu počinje treći pokret - spasenje.

Vratimo se ženi koja krvari. Ona se trese pred Isusovim nogama, vjerojatno se boji da neće vratiti ozdravljenje, ili da je neće javno osramiti, ili u najboljem slučaju reći: Dobra, možeš zadržati, ali ono što si učinila bilo je pogrešno.

Što će joj reći?

Stih 48:

Kćeri, tvoja vjera te je ozdravila.

Idi u miru.

Umjesto da je ukori, umjesto da povuče svoju moć, on je blagoslivlja. On je naziva Kćeri - riječju koju Isus nikada ne koristi za nekoga drugog u Evanđeljima. I šalje je u miru.

I to nam opet pokazuje: ovo nije bila magija. Ovo nije bio trenutak ljekovitog amuleta. Isus ističe njenu vjeru. On želi da ona - i svi ostali - razumiju što se stvarno dogodilo.

I primijetite paralelnost s Jairusom. Odmah u stihu 50, kada stiže vijest o smrti njegove kćeri, Isus mu se obraća i kaže:

Nemoj se bojati.

Vjeruj, i ona će biti ozdravljena.

Vjera opet.

I to se upravo događa. Ako pogledate sljedećih nekoliko stihova, Isus ide u Jairusovu kuću. Djevojka je mrtva. Svi to znaju. On ne dozvoljava gomili da ga prati - samo Petar, Jakov, Ivan i roditelji. Oni ulaze u sobu gdje leži mlada djevojka.

Na putu, Isus kaže: Zašto plačete? Ona nije mrtva, već spava. Oni se smeju njemu. Oni znaju smrt kada je vide. Ali Isus često znači više od svojih riječi koje inicijalno sugerira.

I zašto to kaže? Pogledajte stih 56. Nakon što ju je uskrisio, kaže im da ne kažu nikome što se dogodilo. Isus ne pokušava razbjesniti mnoštvo. On ne pokušava steći popularnost ili započeti pokret. Ako bi htio slavu, učinio bi ovo čudo na ulici.

On djeluje iz samiljenja— čistog, iskrenog samiljenja. On vraća život ovoj obitelji, ali nije zainteresiran za spektakl. On je došao liječiti, da, ali i učiti, propovijedati kraljevstvo i na kraju umrijeti i uskrsnuti, uspostavljajući novi odnos između Boga i čovječanstva.

Tako očajanje koje se pretvorilo u strah sada se pretvara u spasenje—za obje kćeri.

I što to znači za nas?

Kako sam razmišljao o ovoj priči ovog tjedna, pomislih: u jednom smislu, bilo bi dovoljno samo stajati u čudu. Vidjeti Isusovu moć. Sjetiti se da je isti Isus koji je učinio ove stvari živ danas, prisutan s nama, moćan i samilan i namjeran.

Ali želim izvući dvije rečenice—dvije istine—koje mislim da nas Bog poziva da vidimo.

Prvo:

Bog želi da steknemo potpuniju sliku tko je Isus i što čini za ljude—za nas.

Legitimno govorimo o Isusovoj smrti i uskrsnuću za oproštenje grijeha. To je bitno. Neophodno. Ali to nije cijela priča.

Priče poput ove pokazuju nam da Isusovo djelo također uključuje: * čišćenje nečistog * uklanjanje srama * pobjedu nad smrću * isporučivanje ljudi iz očajnih situacija * vraćanje ljudi u zajednicu

Obje kćeri su vraćene u svoje zajednice. Baš kao i demonizirani u prethodnoj priči. Tom Wright to lijepo izražava: Isus uprlja svoje ruke problemima svijeta. On pozdravlja naš drhtavi dodir. I on odgovara s centralnom biblijskom zapovijedi: Ne bojte se.

Iisus ne samo oprošta grijehe - on uklanja sram. On ne samo obećava vječni život - on pobjeđuje smrt. On ne samo što nas pomire s Bogom - on nas obnavlja jedni prema drugima.

I to je još uvijek istina danas. Neki od vas ovdje - ili gledajući online - osjećate se izoliranim. Sram. Žaljenje. Sramota. Izvana izgledate kao da je sve u redu. Izvana se osjećate sami.

Iisus je došao ne samo da vam oprosti, već da vas obnovi - sebi i drugima. Bilo da su vaši neuspjesi javni ili privatni, vezani za odnose ili financije, vaš sram može biti uklonjen. Možete biti obnovljeni u zajednici kojoj težite.

Jedan komentator je to dobro rekao:

“Nemojte više uznemiravati učitelja” nikada nije pravi odgovor na naše nevolje.

Možda se danas osjećate kao da ste izašli izvan nade. Previše sramotan. Previše slomljen. Predaleko.

Ali “nemojte više uznemiravati učitelja” nikada nije pravi odgovor.

Isti Iisus koji je dotaknuo ove živote, dodiruje i naše. I mi želimo biti crkva gdje je ta obnova dobrodošla. Ne morate prvo srediti svoj život. Dobrodošli ste da budete obnovljeni.

I sve to nije dostupno kroz postizanje, već kroz vjeru - padajući pred Iisusove noge, u srcu ili tijelom, i ispovedajući svoju potrebu.

Što nas dovodi do druge istine:

Božje koristi očaj i strah da nas preobrazi - bilo da dolazi ili ne dolazi oslobođenje.

U ovim pričama dolazi do oslobođenja. Ali ponekad se to ne događa. Ipak, Božje koristi očaj i strah da nas preobrazi - bilo da dolazi ili ne dolazi oslobođenje.

Ovaj tjedan, imao sam priliku - neke planirane, mnoge neplanirane - provesti puno vremena s vama. Vrijeme s ljudima ovdje, ljudima daleko. Vrijeme pastirsko, slušanje, držanje prostora, savjetovanje, molitva. Bio je to posebno težak tjedan - pun očajnih situacija i bezizlaznih situacija.

Bio sam sa starijim svetima koji su se brinuli za supružnike s demencijom suočavajući se s vlastitim rakom.

Bio sam s ljudima čiji životi izgledaju polirani izvana, ali su puni krivice, tjeskobe i žaljenja.

Sidijelimo s ljudima u ruševinama izgubljenog posla, slomljenih brakova i sukoba s odraslim djecom s kojima ne znaju kako se nositi.

Čak sam razgovarao sa studentom i prijateljem koji radi u Crkvi Saveza Krista u Nashvillu, gdje su se prije mjesec dana dogodili tragični događaji. Bio je u svom uredu kada se to dogodilo - jedva je izbjegao - a zatim je stajao na parkiralištu svjedočeći teškim posljedicama. Bezizlaznost.

Postoji jedan razgovor koji želim podijeliti s vama, jer me ova osoba zamolila za to. Chris mi je dao dozvolu da ga podijelim. Inače ne bih.

Riječ je o našem bratu, Andrewu Toyu. Mnogi od vas poznaju Andrewa i Sarah Beth. Članovi su Crkve Sojourn. Andrew već dugo ima zdravstvenih problema, ali u posljednjih nekoliko nedjelja stvari su poprimile posebno teški obrat. Trenutno je u bolničkom krevetu - možda gleda upravo sada - iz Cincinnatija, suočava se s velikom operacijom sa značajnim komplikacijama. Prije nekoliko dana upitao je svoje liječnike, vrlo izričito, "Kolike su moje šanse za umiranje?" I odgovor nije bio nizak.

Pa smo imali dugačak telefonski razgovor. Smrt mu je sada vrlo stvarna na način na koji većina nas živi u poricanju. Razgovarali smo o Lukinu 18 - jednom od mojih omiljenih odlomaka - gdje Isus priča priču o dva čovjeka koji se mole: jedan siguran u svoju vlastitu pravednost, drugi bolno svjestan svog grijeha i slomljenosti. Jedan kaže: "Hvala ti što nisam kao taj čovjek." Drugi može samo reći: "Bože, smiluj se meni, grešniku." I Isus pita: Koji je od njih dvojice otišao kući opravdan?

Razgovorali smo o tome. Razgovorali smo o Luki 8. Razgovorali smo o ovoj priči danas. I hvala Bogu za milost u Andrejevoj glasi – jednostavnost povjerenja Isusu suočenog s užasom, jasnoća koja dolazi kada smrt nije teoretska već moguća. Ovo je čudna daracija očaja. Čudna daracija užasa. Ona razjašnjava što je važno. Ona razjašnjava za što je život.

I možete se pridružiti molitvi da Bog potpuno izbavi Andreja – da Bog poštedi njega i njegovu obitelj od ove boli. Bog to može učiniti. Ali po Andrejevom vlastitom svjedočenju – što je htio da vam kažem – jest ovo:

Bog je prisutan s njim u ovoj užasnoj situaciji, bilo da dolazi ili ne dolazi oslobođenje.

To je lijepo. Jer s Bogom su stvari drugačije. Znati tko je Bog kao Izvaredač – čak i kada oslobođenje zakasni ili ne dođe – mijenja sve.

Volim ove stihove iz Deuteronomija. Izrael je bio u pustinji četrdeset godina – četrdeset godina očaja, straha, gubitka i boli. I Mojsije kaže u Deuteronomiju 8:

Sjetit ćete se cijelog puta kojim vas je Gospodin, vaš Bog, vodio ovih četrdeset godina u pustinji, da vas ponizi, da vas ispita, da zna što je u vašem srcu... I ponizio vas je i dao vam glad, i hranio vas je manom... da vas nauči da čovjek ne živi samo od kruha, nego od svake riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih... da vas ponizi i ispita, da vam učini dobro na kraju.

To je jasnoća koja dolazi u pustinji.

To je jasnoća koja dolazi u očaju.

To je jasnoća koja dolazi u užasu.

Henry David Thoreau je slavno rekao: “Većina ljudi vodi život tihe očajnosti.” On nastavlja: ono što mi nazivamo rezignacijom zapravo je potvrđena očajnost. I nesvjestan očaj se krije ispod zabava života.

Ne znam gdje se danas nalazite. Znam da su mnogi od vas u očaju. Neki od vas su u strahu. Neki od vas se osjećaju dobro — i to je dobro. Postoje sezone odmora. Ali prije ili kasnije, svaki od nas će se suočiti sa svojim ograničenjima — našom smrtnosti, našom nedostatkom kontrole.

I poruka Božja ovdje je da je isti Bog koji je bio prisutan Jairusu i njegovoj kćeri, i ovoj ženi koja krvari, isti Bog koji nije promijenjen. On je sada prisutan nama u Isusu. To je zaista dobra vijest.

Bilo gdje se danas nalazite — ili ako ne danas, onda uskoro — kada se suočite sa očajem i strahom, postoji nada.

Postoji nada jer će Bog biti prisutan s vama.

Postoji nada jer Isus pozdravlja one koji se trese.

Postoji nada jer vjera — jednostavna, očajna vjera — otvara vrata njegovoj prisutnosti.

Dr. Jonathan T. Pennington trenutno je profesor tumačenja Novog zavjeta na Južnom seminariju u Louisvilleu, Kentucky. Također je redovito služio kao gostujući profesor na Reformiranom teološkom seminariju (Orlando), Jugoistočnom seminariju, Institutu Crkve sela (Dallas) i Institutu za biblijske studije u Orlandu, FL kao i na Morling koledžu (Melbourne, Australija).

Ovaj članak je zasnovan na doslovnom tekstu propovijedi dr. Penningtona. Bio je lagano uređen u Copilot-u, kao i od strane teološkog osoblja u Third Millennium Ministries.