Porijeklo Pavlove religije

Gospodstvo Isusa (5. dio)

Od Johna Greshama Machena

Sigurno, samo činjenica da su kršćani upotrebljavali naslov koji se također koristio u poganskim kultovima, ne utvrđuje nikakvu ovisnost o poganstvu. Jer naslov "Gospodin" bio je gotovo jednako ustaljen kao oznaka božanstva kao i izraz "Bog". Bez obzira na podrijetlo vjerske upotrebe te riječi, ta je upotreba postala dio grčkog jezika. Misionar koji je želio propovijedati o jedinome pravom Bogu bio je obvezan, ako je govorio na grčkom, upotrijebiti izraz "Bog", koji je, naravno, bio korišten u poganskoj religiji. Tako je, ako je htio označiti Isusa kao Boga, nekim riječju koja bi ga u isto vrijeme razlikovala od Boga Oca, bio obvezan upotrijebiti riječ "Gospodin", iako je i ta riječ bila korištena u poganstvu. Ni u jednom slučaju ni u drugom upotreba grčke riječi nije povlačila za sobom ni najmanji utjecaj pojmova koji su bili vezani uz tu riječ u politeističkoj religiji.

Ali je postojao još snažniji razlog za primjenu grčkog pojma "Gospodin" na Isusa, nego što je to bio slučaj s njegovom općom upotrebom među grčkim narodima. Religiozna uporaba ovog pojma nije bila ograničena samo na poganske kultove, već se pojavljuje i, ako išta, još čvršće utemeljena, u grčkom Starom zavjetu. Riječ "Gospodin" koristi Septuaginta za prijevod "Jahwe" iz hebrejskog teksta. Bilo bi posve nevažno raspravljati o razlozima koji su vodili prevoditeljima u njihovom izboru ove posebne riječi. Nema sumnje da je neki pojam za "Gospodin" bio potreban zbog asocijacija koje su već bile okupljene oko hebrejske riječi. I mogu se navesti različiti razlozi za izbor "kyrios" umjesto neke druge grčke riječi koja znači "gospodin". Moguće je da je osnovno značenje "kyrios" bolje izrazilo ideju koja je bila namijenjena; možda je također već bio vezan religiozni smisao uz "kyrios", koji druge riječi nisu posjedovale. U svakom slučaju, bez obzira koji je bio razlog, "kyrios" je bila riječ koja je odabrana.

I činjenica je od velikog značaja. Jer među čitaocima Septuaginte kršćanstvo je prvi put došlo do izražaja. Septuaginta je bila Biblija židovskih sinagoga, a u sinagogama je njeno čitanje slušali ne samo Židovi nego i mnoštvo pogana, "bogobojaznih" iz Knjige Djela. Upravo s "bogobojaznima" počela je poganska misija. I čak tamo gdje su bili poganski obraćenici koji uopće nisu prošli školu sinagoge u samom ranom razdoblju - možda su takvi obraćenici bili rijetki - čak i tada je Septuaginta odmah korištena u njihovom poučavanju. Tako kada su kršćanski misionari upotrijebili riječ "Gospodin" za Isusa, njihovi slušatelji su odmah znali što su mislili. Znali su odmah da Isus zauzima mjesto koje je jedino rezervirano za Boga. Jer riječ "Gospodin" se bezbroj puta koristi u grčkim Pismima kao najsvetiji naziv za savez Boga Izraela, i ti su odlomci bili slobodno primijenjeni na Isusa.

Ova upotreba riječi "Gospodin" u Septuaginti, s primjenom odlomaka Septuaginte na Isusa, što se kao nešto samo po sebi razumljivo pojavljuje u Pavlovi poslanicama, bila je od daleko većeg značaja za ranu kršćansku misiju nego upotreba te riječi u poganskim kultovima. I ona daleko više rasvjetljava izvorni značaj te riječi kako je primijenjena na Isusa. Ali poganska uporaba je zanimljiva, i prikazivanje toga od strane Bousseta i drugih treba biti zahvalno primljeno. Važna činjenica je sve više i više potvrđena modernim istraživanjima - činjenica da je grčka riječ "kyrios" u prvom stoljeću naše ere, gdje god se proširila grčka jezik, bila jasno oznaka božanstva. Uobičajena uporaba te riječi je doista potrajala; riječ je još uvijek izražavala odnos koji je gospodar održavao prema svojim robovima. Ali riječ je postala karakteristično religiozni termin, i ona se pojavljuje u religioznom smislu, posebice kako je fiksirana Septuagintom, u Novom zavjetu.

Tako nije u skladu s upotrebom Novog zavjeta kada Isusa neki ljudi u modernoj Crkvi nazivaju "Učiteljem", a ne "Gospodinom". Ponekad se, možda, ova upotreba usvaja u svjesnom protestu protiv novozavjetnog shvaćanja Kristove božanske prirode; Isus se naziva "Učiteljem", otprilike kao što vođa škole umjetnika naziva "Učiteljem" od strane svojih sljedbenika. Ili pak riječ znači samo onoga čije zapovijedi treba poslušati. Ali ponekad se moderna moda usvaja od strane pobožnih ljudi i žena s idejom da je engleska riječ "Gospodin" istrošena i da je upotreba riječi "Učitelj" bliži pristup značenju grčkog zavjeta. Ova ideja je lažna. Kada se prevodi novozavjetna oznaka Isusa, ne treba željeti vratiti se na izvorno značenje riječi "kyrios". Jer grčka riječ je već prošla kroz razvoj, i kada se primjenjuje na Isusa u Novom zavjetu, bila je jasno religiozna riječ. Imala je upravo one religiozne asocijacije koje sada ima naša engleska riječ "Gospodin". I to iz istog razloga. Religiozne asocijacije engleske riječi "Gospodin" potječu iz upotrebe Biblije; i religiozne asocijacije novozavjetne riječi "kyrios" također su potekle iz upotrebe Septuaginte. Kršćanin treba zapamtiti da je "malo znanja opasna stvar". Ujednačena zamjena "Učitelja" za "Gospodina" kada se govori o Isusu ima samo lažan izgled svježine i originalnosti. U stvarnosti to ponekad znači odmak od duha novozavjetne upotrebe.

Slijedom toga, Bousset je učinio uslugu postavljajući u jasnom reljefu religiozno značenje riječi "Gospodin". Ali nije uspio objasniti primjenu te riječi na Isusa.

Dalje poteškoće, štoviše, okružuju Boussetovu teoriju. Izraz "Gospodin" kako se primjenjuje na Isusa, i vjerski stav prema Isusu izražen tim izrazom, nastao je, prema Boussetu, u sastancima zajednica kao što je ona u Antiohiji, i pod utjecajem poganskih shvaćanja. Ali, naravno, Boussetovo objašnjenje podrijetla paulinizma još nije potpuno izloženo. Paulinizam je nešto daleko više od ekstazičkog štovanja kultnog boga; osobni odnos prema Kristu dominira svakim područjem života apostola.

Bousset prepoznaje ovu činjenicu. Religija Pavla, on priznaje, jest nešto daleko više od religije koja se izražavala u sastancima Crkve u Antiohiji. Ali on pretpostavlja da su drugi elementi Pavlove religije, koliko god široko dosezali, barem imali svoj početak u kultu. Ovdje se nalazi jedan od najmanje uvjerljivih elemenata u cijeloj konstrukciji. Bousset je potcijenio individualistički karakter Pavlove religije. Barem nije uspio pokazati da je Pavlovo život "u Kristu" ili "u Gospodinu" nastao razvojem iz ekstazičkih iskustava u sastancima Crkve u Antiohiji.

Ali ako je individualistička religija Pavla razvijena iz "kulta", kako je ona razvijena? Kako će se objasniti uvođenje novih elemenata? Bousset je s velikom revnošću napao ovaj problem. I on pokušava pokazati da je religija Pavla kakva se pojavljuje u poslanicama razvijena iz kultne religije Antiohije identifikacijom "Gospodina" s "Duhom", te generaliziranjem i eticiziranjem pojma djelovanja Duha.

Pavlova doktrina o Duhu, vjeruje Bousset, potječe iz poganske mističke religije helenističke dobi. Potpuno neovisno o pitanju terminologije - iako Bousset smatra da su Reitzensteinove tvrdnje u biti točne - temeljni pesimistički dualizam Pavla, prema Boussetu, bio je zasnovan na tom široko rasprostranjenom tipu mišljenja i života koji se pojavljuje u misterijskim religijama i u hermetičkim spisima. Prema ovom pesimističkom načinu razmišljanja, spasenje nikada nije moglo biti postignuto ljudskom prirodom, čak ni uz božansku pomoć, već samo potpuno novim početkom, proizvedenim zamjenom božanske prirode za starog čovjeka. Bousset nastavlja da je apostol Pavao ovo nadnaravno, ovu koncepciju dominacije božanske moći u novom životu, proširio daleko izvan granica kulta ili vizionarskih iskustava; Duh je postao vladajućim principom kršćaninovog života; ne samo proročanstvo, jezici, iscjeljivanje i slično, već su sada smatrani kao plod Duha, već i ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrota, dobrota, vjernost, krotkost, samokontrola. Ali ova Pavlova proširenja djelatnosti Duha, inzistira Bousset, nije uključivala najmanje slabljenje nadnaravnog koji je bio karakterističan za izvornu koncepciju; Duh koji je proizvodio ljubav, radost, mir, imao je isto toliko malo veze s ljudskim duhom kao Duh koji je uzrokovao da ljudi govore jezicima. I nadnaravnost koja se ovdje pojavljuje u proslavljenom obliku potječe, zaključuje Bousset, iz mističke poganske religije helenističke dobi.

Ovaj argument je već razmotren, a njegova slabost je istaknuta. Pavlova doktrina o Duhu nije izvedena iz savremenog paganstva. Ali izlaganje Boussetove teorije još nije završeno. Duh čije su aktivnosti proširene od strane Pavla u najdublje odaje kršćaninovog života je identificiran, kaže Bousset, s "Gospodinom" ( Kor. 11. 17). Ova identifikacija je imala važan utjecaj na oba elementa koji su spojeni; imala je važan utjecaj na shvaćanje i "Gospodina" i "Duha". Ako je "Gospodin" identificiran ili doveđen u vrlo bliski odnos s Duhom, i ako je djelatnost Duha proširena na cijeli život, onda "Gospodin" više ne može biti za Pavla samo kultni bog koji je prisutan na crkvenim skupovima. Naprotiv, On mora biti prisutan svugdje gdje je prisutan Duh - to jest, On mora biti to u čemu kršćanin živi i djeluje i ima svoje biće. Tako je Pavao mogao tvoriti iznenađujući izraz "u Kristu" ili "u Gospodinu", za koji Bousset priznaje da se ne može naći analogija u poganskoj religiji. S druge strane, pojam Duha, vjeruje Bousset, nužno je modificiran njegovom vezom s "Gospodinom". Identifikacijom s stvarnom osobom koja je živjela samo nekoliko godina prije, "Duhu" je dana osobna kvaliteta koju inače nije posjedovao. Ili, da se ista stvar kaže na drugi način, Pavlova fraza "u Gospodinu" nije potpuno isto po značenju kao fraza "u Duhu"; jer ona ima osebujan osobni karakter. "Ovo izvanredno miješanje apstrakcije i osobnosti", kaže Bousset, "ovo povezivanje religijskog principa s osobom koja je hodila ovdje na zemlji i koja je ovdje patio smrt, je fenomen osebujne moći i originalnosti."

U ovom trenutku, Bousset je u opasnosti da postane nevjeran temeljnim načelima svoje rekonstrukcije; on je u opasnosti da dovede religiju Pavla u vezu s konkretnom osobom Isusa. Ali on otkriva opasnost i izbjegava je. Ne treba pretpostaviti, kaže on, da je Pavao imao neki vrlo jasan dojam o karakteristikama povijesnog Isusa. Jer ako je imao takav dojam, nikada ne bi mogao povezati Isusa s apstrakcijom kao što je Duh. Sve što ga je zanimalo, dakle, bila je činjenica da je Isus živio i posebno da je umro.

Ipak, ovi goli činjenice se smatraju dovoljnim da daju Pavlovo poimanje Duha-Gospodina onu osebujnu osobnu kvalitetu koja izaziva divljenje Bousseta! Istina je da Bousset se u ovom trenutku suočava s poteškoćom koja proističe iz svakog naturalističkog objašnjenja nastanka Pavlove religije. Problem je što je uska veza Pavla s povijesnim Isusom neophodno potrebna kako bi se povjesničaru dala ona topla, osobna kvaliteta koja sja iz svake stranice Poslanica; dok je, s druge strane, široko odvajanje Pavla od povijesnog Isusa jednako neophodno kako Pavao ne bi bio sputan povijesnom tradicijom kada je Isusa uzdignuo u božansku dostojnost i kada ga je doveo u vezu s Duhom Božjim.

Moderna kritika je kolebala između dva zahtjeva; pokušava sačuvati prava svakog od njih. Bousset je više impresioniran drugim zahtjevom; Wernle, njegov protivnik, je više impresioniran prvim. Ali oba su jednako u pogrešci. Zapravo postoji samo jedan izlaz iz teškoće. To je stari i radikalni put. Ali svijet znanstvenosti se možda u konačnici vrati k njemu. Temeljna teškoća u objašnjenju podrijetla pavlovanstva nikada neće nestati time što bude zanemarena; nikada neće popustiti kompromisima bilo koje vrste. Nestat će samo kada Isus bude prepoznat kao stvarno ono što Pavle pretpostavlja da jest i što svi evanđeli prikazuju kao takvog — vječni Sin Božji, koji je došao na zemlju za otkup čovjeka, sada opet sjedi na prijestolju svoje slave i djeluje u srcima svojih učenika kroz svoga Duha, kao što samo Bog može djelovati. Takvo rješenje nikad nije bilo toliko nepopularno kao danas. Prihvaćanje će toga zahtijevati kopernikansku revoluciju u mnogim područjima ljudske misli i života. Ali odbijanje takvog prihvaćanja ostavilo je povijesni problem koji do sada nije riješen.

U jednom trenutku, Bousset priznaje, religija Pavla je bila zasnovana na povijesnoj činjenici. Bila je zasnovana na smrti Isusovoj. Ali Pavlova interpretacija Isusove smrti je, kako Bousset vjeruje, u važnim detaljima izvedena iz suvremene poganske religije; Pavlova ideja umiranja i uskrsnuća s Kristom je oblikovana pod utjecajem široko rasprostranjenog poganskog koncepta umirućeg i uskrsnućeg boga. Ova tvrdnja je postala prilično uobičajena među nedavnim učenjacima; materijal koji ju potkrepljuje prikupljen je u prikladnom obliku od strane M. Brücknera. Ali u stvarnosti, dokazi koji potkrepljuju ovu tvrdnju su najslabiji. Pregled helenističke religije koji je pokušan u poglavlju VI otkrio je, doista, činjenicu da su neki bogovi, posebice Attis, Adonis i Osiris, predstavljeni kao umirući, a zatim kao uskrsnuli. Sličnost ovih likova međusobno može se objasniti hipotezom da su svi oni izvorno bili bogovi vegetacije, čija smrt i uskrsnuće predstavljaju venuće vegetacije u jesen i njezino obnavljanje u proljeće. Na prvi pogled, paralela između ovih bogova i Isusa može izgledati upečatljivo. Isus je također predstavljen kao umirući i kao povratak životu. Ali što znači ova paralela? Može li značiti da je cijela Novozavjetna priča o smrti i uskrsnuću Isusovu izvedena iz ovih mitova o vegetaciji? Takav je zaključak izvučen od strane nekih modernih učenjaka. Ali naravno, ovaj zaključak je apsurdan i nije ga podržao Bousset. Bitna povijesnost vjere u njegovo uskrsnuće među njegovim bliskim prijateljima stoji prečvrsto da bi ga ikakva teorija ovisnosti o poganskom mitu mogla pokolebati. Tako argument izveden iz paralele između Novozavjetne priče i poganskog mita o umirućem i uskrsnućem bogu dokazuje previše. Ako dokazuje nešto, dokazuje da je Novozavjetna priča o uskrsnuću izvedena iz poganskog mita. Ali takvo gledište nije zastupao nijedan ozbiljan povjesničar. Stoga će se morati priznati da paralela između vjere da su Adonis i Osiris i Attis umrli i uskrsnuli, i vjere da je Isus umro i uskrsnuo nije nastala zbog ovisnosti jedne priče o drugoj. Morat će se prepoznati, dakle, da paralela ne znači uvijek odnos ovisnosti. I ako to ne čini u jednom slučaju, možda to ne čini ni u drugim slučajevima.

Ali Bousset će inzistirati na tome da iako priča Novog zavjeta o smrti i uskrsnuću Isusa nije izvorno nastala iz poganske mitologije, ipak je utjecaj poganskog shvaćanja osjetan u interpretaciji koju je Pavao dao toj priči. Pavao je vjerovao da kršćanin dijeli sudbinu Kristovu - umro s Kristom i uskrsnuo s Kristom. Ali slično shvaćanje pojavljuje se u poganskim religijama. Klasični izričaj ove ideje pojavljuje se u često citiranim riječima koje je zabilježio Firmicus Maternus: "Budite dobre volje, inicijati, jer je Bog spašen; za nas će spas biti iz težnji."

Ali mora se zapamtiti da je svjedočanstvo Firmicusa Maternusa vrlo kasno, i da su dokazi za rasprostranjenost ovog shvaćanja u ranom razdoblju donekle oskudni.

Samoupitne tvrdnje nedavnih pisaca u vezi s tim pitanjima nisu ništa manje od začuđujućih. Laicima će vjerojatno ostaviti dojam da istraživač može rekonstruirati pojam umirućeg i uskrsnućeg boga te udjelu koji štovatelji imaju u smrti i uskrsnuću, na temelju nekog velikog skladišta informacija u postojećim izvorima. Zapravo, nije tomu tako. Postojeće informacije o dotičnom pojmu su krajnje oskudne i uglavnom potječu iz vremena dugog nakon Pavlova doba. Previše bi bilo tvrditi da pojam umirućeg i uskrsnućeg boga, s njegovim religioznim značenjem, nije postojao prije pavlovskog razdoblja. Na primjer, drevni egipatski tekst, koji je citirao Er-man, kaže da blagostanje štovatelja ovisi o blagostanju Ozirisa: "Baš kao što živi Oziris, tako će i on živjeti." Vrlo vjerojatno neki takvi pojmovi bili su povezani i s oplakivanjem i naknadnim veseljem za Attisa i Adonisa. Ako je pojam postojao u pred-pavlovskom razdoblju, nije iz toga nužno proizlazilo da je bio uobičajen. Sigurno je njegova rasprostranjenost bila enormno preuveličana u posljednjih godinama. Protiv takvih preuveličavanja, J. Weiss—kojeg sigurno ne može biti optužen za nedostatak simpatije prema metodama komparativne religije primijenjenim na Novi zavjet—je relevantno upomenio 1 Kor. i. 23. Krist ukriženi, kaže Pavao, bio je "Grcima ludost." To ne izgleda kao da Grci među kojima je Pavao djelovao nisu bili vrlo upoznati s pojmom umirućeg boga. Ako bi tvrdnje Brücknera bile točne, ako bi pojam umirućeg boga bio toliko uobičajen u Pavlovo doba kao što Brückner pretpostavlja, Križ ne bi bio "Grcima ludost"; naprotiv, izgledao bi Grkima kao najprirodnija stvar na svijetu.

Ali čak i ako ranija prevladnost koncepcije umirećeg i uskrsnućeg boga, s njenim religijskim značenjem, bude bolje utvrđena nego što jest, ovisnost Pavla o toj koncepciji nikako ne bi bila dokazana. Jer Pavlova koncepcija je potpuno drugačija. Jedna razlika, naravno, sasvim je očita i doista općenito priznata - Pavlovi Krist je prikazan kao onaj koji voljno umire i koji umire radi ljudi. On "me je ljubio", kaže Pavao, "i dao se za me." Nema apsolutno ništa slično tome u slučaju poganskih religija. Oziris, Adonis i Atis su bili iznenađeni svojom sudbinom; Isus je slobodno dao svoj život. Razlika je ogromna; ona uključuje samo srce Pavlove religije. Kako je nastala ta razlika? Odakle je izvedena Pavlova koncepcija milosti Kristove? Je li ona izvedena od samog Isusa? Je li ona izvedena iz onoga što je Pavao znao o karakteru Isusovom? Pretpostavka bi se mogla činiti prirodnom. Ali, nažalost, s gledišta Bousseta, ona mora biti odbijena. Jer ako je Pavao imao ikakvo znanje o Isusovom pravom karakteru, kako bi ikad mogao pretpostaviti da je Isus, samo čovjek, bio nebeski Gospod?

Još jedna razlika je mnogo temeljnija. Smrt i uskrsnuće poganskih bogova bila je stvar kulta; smrt i uskrsnuće Pavlovog Krista bila je povijesna činjenica. Primijećeno je u pregledu helenističke religije da su kultovi u poganskim religijama bili mnogo čvršće utvrđeni od mitova; prema mišljenju modernih učenjaka, mitovi su izvedeni iz kultova, a ne obrnuto. Tako se u slučaju "umirućih i uskrsnućih bogova" prije svega udara u oči potpuno fluidan karakter mitova. Priča o Attisu, na primjer, ispričana je u mnogim divergentnim oblicima, i nije se činilo da postoji najmanji interes među Attisovim štovateljima za uspostavljanje bilo kakvog autentičnog prikaza smrti i uskrsnuća boga. Posebice se "uskrsnuće" boga pojavljuje u mitovima o Attisu, Adonisu i Osirisu jedva ikako. Prava smrt i uskrsnuće dogodila su se samo u kultu. Svake godine u ožujku, štovatelji Attisa u Rimu prvo su vidjeli boga koji leži mrtvog, kako je bio predstavljen jelom, a zatim su se radovali njegovom uskrsnuću. Smrt i uskrsnuće jedva da su zamišljeni kao događaji koji su se dogodili jednom zauvijek prije davno. Oni su prije mislili da se događaju pri svakoj proslavi festivala.

Pavlov tretman smrti i uskrsnuća Krista potpuno je drugačiji. Doista, Bousset djelomično zatamnjuje razliku; Bousset pokušava pokazati da je Pavlova koncepcija umiranja i uskrsnuća vjernika s Kristom izvedena iz proslave sakramenata. Ali to ne može biti veća greška. Ono što je najjasnije od svega u poslanicama je povijesni karakter Pavlove poruke. Religija Pavla je bila ukorijenjena u događaju, a sakramenti su bili jedan od načina da se iznese značenje događaja. Događaj je bio otkupiteljsko djelo Krista u Njegovoj smrti i uskrsnuću.

Ovdje leži najdublja razlika između Pavla i suvremene religije. Pavlizam nije bio filozofija; nije bio skup uputa za bijeg od bijede svijeta; nije bio prikaz toga što je uvijek bilo istinito. Naprotiv, bio je prikaz nečega što se dogodilo. Štoviše, stvar koja se dogodila nije bila skrivena u dalekoj i maglovitoj prošlosti. Njegov prikaz nije razvijen kao opravdanje za postojeće vjerske forme. Naprotiv, smrt i uskrsnuće Isusa, na kojima je temeljio Pavao svoje evanđelje, dogodili su se samo nekoliko godina prije. I činjenice su se mogle potvrditi dovoljnim svjedočanstvom; svjedoci su mogli biti ispitani, i Pavao detaljno poziva na svjedoke. Jedan jedini odlomak, 1 Kor. xv. 1-8, dovoljan je da postavi ogromnu provaliju između Pavlove Krista i poganskih spasiteljskih bogova. Ali karakter pavlizma ne ovisi o jednom odlomku. Svugdje u poslanicama Pavao ulaže svoj život u istinu onoga što kaže o smrti i uskrsnuću Isusa. Evanđelje koje je Pavao propovijedao bilo je prikaz nečega što se dogodilo. Ako je prikaz istinit, podrijetlo pavlizma je objašnjeno; ako nije istinit, Crkva se temelji na neobjašnjivoj grešci.

Ova druga alternativa je ispitana u prethodnoj raspravi. Ako Isus nije bio Božji Otkupitelj kakvim ga Pavao opisuje, kako je nastala Pavlova religija otkupa? Tri velike hipoteze su ispitane i pokazale su se nedostojnima.

Pokazano je da pavlizam nije temeljen na Isusu modernog naturalizma; ako je Isus bio samo ono što ga predstavljaju moderni naturalistički povjesničari, onda ono što je stvarno osebujno Pavlu nije izvedeno iz Isusa. Utvrđivanje te činjenice bilo je značajan uspjeh Wredea i Bousseta. Ali ako ono što je bitno u pavlizmu nije izvedeno iz Isusa, odakle je onda izvedeno?

Nije izveden, kako je Wrede vjerovao, iz predkršćanskih apokaliptičkih pojmova o Mesiji; jer apokaliptički Mesija nije bio predmet štovanja, niti živa osoba koju treba ljubiti. Nije izveden iz poganske religije, u skladu s briljantnom hipotezom Bousseta; jer poganski utjecaj isključuje samo svjedočanstvo Pavla, a poganski paraleli potpuno propadaju. Ali čak i ako su paraleli bili deset puta bliži nego što jesu, srce problema ne bi ni bilo dodirnuto. Srce problema leži u Pavlovom odnosu prema Kristu.

Taj odnos se ne može opisati samo nabrajanjem detalja; ne može se svesti na niže izraze; to je apsolutno jednostavna i nedjeljiva stvar. Odnos Pavla prema Kristu je odnos ljubavi; a ljubav postoji samo između osoba. To nije skupina ideja koje treba objasniti, ako se želi objasniti paulinizam, nego ljubav Pavla prema svom Spasitelju. I ta ljubav je ukorijenjena, ne u tome što je Krist rekao, nego u tome što je Krist učinio. On "me je ljubio i dao sebe za me." Tu leži osnova Pavlove religije; tu leži osnova cijelog kršćanstva. Ta osnova je potvrđena izvještajem o Isusu koji je dat u Evanđeljima, i dat, doista, u svim izvorima. Protivljeno je samo modernim rekonstrukcijama. I te rekonstrukcije sve propadaju. Pavlova religija nije bila utemeljena na kompleksu ideja izvedenih iz judaizma ili iz poganstva.

Bio je utemeljen na povijesnom Isusu. Ali povijesni Isus na kojem je bio utemeljen nije bio Isus moderne rekonstrukcije, nego Isus cijelog Novog zavjeta i kršćanske vjere; ne učitelj koji je preživio samo u sjećanju svojih učenika, nego Spasitelj koji je nakon svoga otkupiteljskog djela još živio i još mogao biti ljubljen.

John Gresham Machen (1881-1937) bio je američki prezbiterijanski učenjak Novog zavjeta koji je vodio pobunu protiv modernističke teologije u Princetonu i osnovao Westminster teološku seminariju kao i Pravoslavnu prezbiterijansku crkvu.