Vodič za mladu ženu u skladnom razvoju kršćanskog karaktera

Vodič mlade dame za skladan razvoj kršćanskog karaktera

Prava religija u biti progresivna

Harvey Newcomb

Velika moralna i duhovna promjena, koju Pismo objavljuju kao nužnu za spasenje, uspoređuje Krist i apostoli s novim rođenjem, jer je to početak duhovnog života. Izraz regeneracija, međutim, primjenjuje se samo na ovu promjenu u njenom početku, koji je trenutak. Mladi obraćenik, stoga, vrlo je primjereno nazvan od strane apostola Petra "novorođenim djetetom". Velika je pogreška, dakle, pretpostaviti da pravi kršćanin, koji je u pravom stanju uma, treba gledati unatrag na razdoblje svog obraćenja za svoje najživlje i snažne vježbe milosti, ili za svoje glavne dokaze da je u milostivom stanju. Doista, to može biti u to vrijeme više primjetljivo, jer je promjena iz stanja prirode u stanje milosti vrlo velika. Ipak, ova promjena nije savršena, a veći dio posla "odlaženja starog čovjeka", "podvrgavanja tijela i držanja pod kontrolom" još uvijek preostaje; dok "novi čovjek" mora rasti od slabosti djetinjstva do "rasta savršenog čovjeka u Kristu Isusu".

Prava religija stoga mora biti u svojoj biti progresivna. To je jasna implikacija svih slika koje se koriste u Božjoj riječi za opisivanje djelovanja milosti u srcu. Ona se uspoređuje s gorčičinom, koja je najmanja od svih sjemenja. Ali kada nikne, raste i širi svoje grane dok ne postane najveća od svih biljaka. Ljepota i prikladnost ove slike neće biti cijenjene osim ako ne uzmemo u obzir bujni rast biljaka u istočnim zemljama. Ali nikada ne bismo trebali očekivati da takva biljka odjednom izraste u potpunu zrelost. To je gljiva koja se otvara potpuno izrasla da bi se prvi put vidjela ujutro sunce; ali isto tako brzo uvene. Pa ipak, također ne bismo trebali očekivati da takva biljka prestane rasti prije nego što dostigne zrelost. Ako prestane rasti, mora postojati crv u korijenu ili neka fatalna bolest koja će je uzrokovati da se osuši i umre.

Djelovanje milosti se također uspoređuje s kvascem; koji je na početku toliko mali da se njegova prisutnost u brašnu jedva može primijetiti. Ali kada počne djelovati, povećava se i širi dok sve ne bude ukvaseno. Međutim, njegov napredak može biti zakočen hladnoćom; i proces se rijetko može vratiti, tako da ne ošteti proizvod. Tako će kršćanin rijetko ikada se oporaviti od štetnih učinaka povlačenja i hladjenja u svojim pobožnim osjećajima.

Ponovno, milost se uspoređuje s živim izvorom - fontanom, čije vode proključavaju i šalju stalan tok. Krist kaže: "Voda koju ću mu dati bit će u njemu bunar vode, izvireći u život vječni." Kada su izrečene ove riječi, naš Gospodin je sjedio pored dubokog bunara, u razgovoru sa Samaritankom. Kao što je bio njegov običaj, crpio je pouku iz okolnih predmeta. Usmjerio je njezinu pozornost od vode koja je mogla samo ugasiti prirodnu žeđ, prema živoj vodi, koja osvježava dušu. Ali ona, ne razumijevajući ga, želela je znati kako može dobiti živu vodu iz dubokog bunara, bez ičega za crpljenje. Kako bi pokazao nadmoć vode života, rekao joj je da oni koji piju iz nje trebaju imati u sebi, stalno izvireći sama po sebi, kao iz prepunog izvora.

Jedan od najdublje cijenjenih uspomena iz ranog života autora je živ izvor koji je tekao iz stijene blizu kuće njegovog djetinjstva. Najteža suša nikada nije utjecala na njega, i u najhladnijoj sezoni sjevernog zimskog razdoblja nikada nije bio zamrznut. Često, kada je ustajao ujutro, kada su hladni naleti vjetra svirali oko kuće, i sve je izgledalo kao da je zatvoreno trajnim mrazom, led i snijeg bi se dimili oko izvora. Tako, kao stalan tok, naše milosti trebaju teći, nepojavljene sušom ili jalovosti drugih, otapajući ledena srca oko nas.

"Pravednici," kaže David, "ćete cvjetati kao palma; on će rasti kao cedar u Libanonu." Palma nastavlja rasti i povećavati se, i zadržava svoju vitalnost i plodnost možda dulje nego bilo koje drugo stablo. Također je poznata po svojoj sposobnosti da se razmnožava svojom vrstom, a njen korijen proizvodi veliki broj izdanaka; i kada je posađena pored živoga izvora u pustinji, uskoro će se naći mala šuma palmi koje rastu oko nje. Ovo je jedno od najkorisnijih stabala, a svaki dio njega se koristi za neku svrhu. "Cvjetati kao palma", dakle, puno je značenja. To se može ostvariti kršćaninom samo kada napreduje u vlastitom duhovnom rastu, pridonoseći, svojim utjecajem, povećanju "stabala pravednosti" u vrtu Gospodnjem, i izobilujući u djelima korisnosti.

Cedar je zimzeleno stablo. Ne odbacuje, kao neka druga stabla, svoje zelenilo, i ne ostaje očito bez života pola godine, pa onda ponovno niče na kratko vrijeme; nego njegov rast je postojan i siguran. On je stalno zelen. Rasti kao cedar, dakle, ukazuje na stalan napredak u božanskome životu.

Razlozi koji nas potiče da tražimo i održavamo visok standard pobožnosti, jesu najviši koji se mogu predstaviti našim umovima. Slava Božja to zahtijeva. Ovo je najveće moguće dobro. To je očitovanje Božjih savršenosti njegovim inteligentnim stvorenjima. Ovo očitovanje se čini otkrivanjem njegovih djela stvaranja, providnosti i milosti, te utiskivanjem njegova moralna lika u njihova srca. U tome njihova sreća postoji. Promišući svoju vlastitu slavu, stoga, Bog djeluje najvišim stupnjem nesebične dobrote. Ništa ne može dodati njegovoj sreći: ništa je ne može umanjiti. Ako bi cijelo stvorenje bilo izbrisano, i Bog bio jedino biće u svemiru, on bi još uvijek bio savršeno slavan i sretan u sebi. Stoga, ne može biti nikakvog sebičluka u njegovom održavanju vlastite slave. Slava Stvoritelja je neophodna za dobro stvorenja. Želja da se proslavi Bog, dakle, mora biti vladajući princip našeg ponašanja, pokretačka opruga naših djelovanja.

Ali kako se slava Božja promiče našim rastom u milosti?

1. Ona nam se očituje utiskivanjem njegova lika u naša srca, i davanjem nam duhovnog otkrivanja izvrsnosti, čistote i ljepote, njegove moralne prirode.

2. Ona se očituje drugima, u koliko održavamo sveti život; jer time se moralni lik Kristov prikazuje, kao što se slava sunca očituje u odbijenoj svjetlosti mjeseca.

3. Slava Božja se promiče time što druge upoznajemo s bogatstvom slobodne milosti, i dovodimo ih Kristu; jer time oni primaju duhovnu svjetlost da promatraju ljepotu i slavu Božjih savršenosti, i njegov lik se utiskuje u njihove duše.

Istočno tako, imamo velikog poticaja da se usmjerimo na napredak u božjim stvarima. Riječ Božja puna je obećanja onima koji teže ka visokim postignućima u božanskom znanju i svetosti. Prorok Hošea kaže: "Tada ćemo znati, ako nastavimo poznavati Gospodina: njegov izlazak je pripravljen kao jutro; i doći će k nama kao kiša, kao kiša kasna i rana na zemlji.". Njegov izlazak, onima koji nastavljaju poznavati njega, bit će jednako siguran, i jednako redovit, i stalan, kao dnevni povratak jutra; i jednako progresivan kao sunce, kada njegove zrake izbijaju iz istoka, i povećavaju se u sjajnosti i intenzitetu, sve dok ne izliju žarku toplinu, i stalan, čist svjetlo, savršenog dana. "Ako nastavimo poznavati Gospodina", naše utjehe će biti jednako stalne, i naše iskustvo dobrote Gospodinove jednako sigurno, kao redovitost noći i dana; i naše zajedništvo s Bogom, i povećanje svjetla, bit će jednako stalno kao napredak sunca od ranog zora do podneva. Moguće su povremene oblaci; ali oni će se brzo raspršiti, i Sunce Pravednosti će zaista izaći sa slađim zrakama i vedrijim sjajem.

On će također "doći k nama kao kiša, kao kasna i rana kiša na zemlji." U Palestini, kiša ne pada, kao u ovoj zemlji, u svim godišnjim dobima; ali teška kiša pada, da navlaži zemlju u vrijeme sjetve, da uzrokuje da sjeme proklija i raste; i te kiše su toliko obilne da potiče vegetaciju u stalnom napretku, sve do blizu žetve, kada pada "kasna kiša", da usavrši usjev - da da tijelo jezgru, tako da, kada sazrije, bude puna i sočna. Ako ova kasna kiša izostane, jezgra se smanjuje i suši, tako da je kvaliteta žita pogoršana i količina smanjena. "Rana kiša" u navedenom tekstu, dakle, izgleda da označava ono "osvježenje odozgo", koje duša doživljava kada "dobro sjeme" riječi prvi put proklija; i ako je ovo obilno, i mladi obraćenik će "nastaviti poznavati Gospodina", impuls koji tada prima, će ga nositi u stalnom toku duhovnog rasta, sve dok ne dođe "kasna kiša", da usavrši njegove plodove.

U iskustvu kršćana koji su napravili veliki napredak u božanskome životu, ima nešto što jako podsjeća na ovu "kasnu kišu". Oni nastavljaju u stalnom toku, nakon svog obraćenja, uvijek napredujući, iako, možda, manje primjetno u nekim vremenima nego u drugim, kao što postoje vremena u vegetaciji kada stvari izgledaju kao da ne napreduju. Ali, na kraju, nakon što su vjerno nastavili poznavati Gospodina, oni prima svježu pomazanje odozgo. Duh Gospodinov se izlijeva na njih nanovo, kao "kasna kiša", da usavrši rast kršćanskih milosti. Može se dogoditi, u rastu vegetacije na Istoku, da, za vrijeme prije "kasne kiše", suša može biti tolika da uzrokuje da žito povuče, i, možda, izgleda kao da će se osušiti i uvenuti.

Često, prije ovog novog iskustva o kojem govorim, kršćanin prolazi kroz velika iskušenja, često nadmašujući, u snazi iskušenja i moći uvjerenja, ono što je prethodilo njegovom prvom iskustvu oprostajuće milosti. Ali, kada svjetlo ponovno probija u njegov um, on biva izveden u "široki prostor", i promatra "ljepotu Gospodnju", i sjaj njegove milosti, s jasnijim vidom nego ikad prije. Bogatstvo potpunog uvjerenja prolijeva se u dušu, i njegov mir teče kao rijeka koja nikad ne presušuje. On ima nova i jasnija otkrića o slavi Božjoj, i o onoj božanskoj i neopisivo slavnoj tajni, "Bog postaje čovjekom." Njegova duša je uzdignuta u Božjim putevima, iako je izuzetno ponižen u sebi, i smiren pred Bogom. On je zamijenio "duh ropstva" za "duh posinstva." Njegov um je u "savršenom miru, utemeljenom na Bogu." I ovaj "kasni kiša" dovodi njegove plodove do zrelosti. Njegova ljubav i radost, kao i sva njegova pobožna čuvstva, su čistiji i duhovniji, s manje primjesa ljudske strasti; njegova vjera je jača, jasnija i stabilnija; njegovo strpljenje je ojačano; on je više strpljiv, više nježan, više krotak, više skroman, više dosljedan u svom temperamentu i ponašanju u svim vremenima. On doslovno i istinski "donosi plod sa strpljenjem"; i njegov plod ostaje, i vidi se, za slavu Božje milosti. I, kod mnogih, ovo osvježenje često ponavlja, kroz dugi kršćanski život, uzrokujući da uvijek "donose plod u svoje vrijeme."

Neki ljudi imaju nešto slično ovom "posljednjem kišu" u svojim iskustvima, kao što su Job u svojim kušnjama, David i Petar nakon svojih padova. Također, nalazimo to u uspomenama istaknutih kršćana, kao što su Bunyan, gospođa Edwards (supruga Jonathana Edwardsa), Edward Payson, James Brainerd, Taylor, Griffin i mnogi drugi. Gospođa Edwards dugo je uživala u "bogatsvu potpunog uvjerenja", kako je sama rekla. Osjećala je "neprekidnu i potpunu predaju Bogu, u pogledu zdravlja ili bolesti, udobnosti ili boli, života ili smrti; i potpunu predaju života svojih najbližih zemaljskih prijatelja". Osjećala je također "sladak mir i spokojnost duše, bez ikakvog oblaka koji bi je remetio; neprestano veselje u svim djelima prirode i Providnosti; čudesan pristup Bogu molitvom, osjetno razgovarajući s njim, kao da je Bog ovdje na zemlji; česte, jasne, osjetne i neposredne odgovore na molitve; sve suze obrisane; sve bivše nevolje i žalosti života zaboravljene, osim žalosti za grijehom; sve čineći za Božju slavu, s neprestanim i neprekidnim veseljem, mirom i radošću". U isto vrijeme, obavljala je uobičajene životne dužnosti s velikom revnošću, smatrajući ih dijelom Božje službe; i kada ih je činila iz tog razloga, rekla je da su joj bile jednako ugodne kao i sama molitva. Također je pokazivala "krajnju tjeskobu da izbjegne svaki grijeh i da ispuni sve moralne obveze. Bila je vrlo uzorna u ispunjavanju svih socijalnih i relativnih dužnosti; pokazivala je veliku bezgrešnost života i razgovora; veliku krotkost, dobrotu i blagost duha; i izbjegavala je, s iznimnom savjesnošću, sve stvari koje je smatrala nedostacima u svom vlastitom karakteru".

Ali kako su ovi ljudi dospjeli do ove uzvišenosti u kršćanskom životu? Iako slobodnom, suverenim milošću — ipak to nije bilo nikakvim čudom. Ako budemo upotrebljavali ista sredstva, možemo postići isti cilj; i to bez ikakvog umanjenja naše ovisnosti o Bogu ili Njegove suverenosti u dijeljenju Njegove milosti; jer On je odredio i sredstva i cilj. Govoreći o postignućima gospođe Edwards, njen muž kaže: "Gospođa Edwards je dugo vremena, na neuobičajen način, rasla u milosti; i uzdizala se, vrlo osjetljivim stupnjevima, do veće ljubavi prema Bogu, odviknutosti od svijeta i gospodstva nad grijehom i iskušenjem, kroz velika iskušenja i sukobe, i dugo vremena borbe i borbe s grijehom, te revnog i stalnoga moljenja i truda u pobožnosti, i zauzetosti uma u upotrebi svih sredstava. Ovaj rast je bio popraćen, ne samo velikim porastom vjerskih osjećaja, već i najvidljivijom promjenom vanjskog ponašanja; posebice u životu iznad svijeta, te u većem stupnju postojanosti i snage u putu dužnosti i samoodricanja; održavajući kršćanski sukob pod iskušenjima i svladavajući, s vremenom, pod velikim iskušenjima; ustrajavajući u nepomućenoj, netaknutoj smirenosti i počinku, pod promjenama i slučajevima vremena, kao što su sezoni krajnje boli i očevidne opasnosti neposredne smrti."

Nalazimo zapise sličnih ispitivanja i borbi u životima drugih. To je ono što možemo očekivati. Slaže se s kršćanskim životom, kako je opisano u Božjoj riječi. "Tek kroz mnoge nevolje ulazimo u kraljevstvo nebesko." To je put kojim moramo ići, ako ikada želimo ući tamo. Moramo pobožnost učiniti velikim poslom života, kojemu sve drugo mora dati mjesto. Moramo se potpuno posvetiti djelu, gledajući na Krista za snagu protiv naših duhovnih neprijatelja; slijedeći primjer Pavla: "zaboravljajući ono što je iza mene, i protežući se prema onome što je ispred mene; težeći prema cilju za nagradu visokog poziva Božjeg u Kristu Isusu"; i tada ćemo na kraju postati pobjednici "kroz Njega koji nas je zavolio i koji se sam za nas predao."