Kćeri, očaj, strah i spasenje

Dr. Jonathan Pennington

Náš Sveti Pismo za danasnjeg dana dolazi iz Luka 8:40-56. Ako ste u mogućnosti, molim vas, ustanite za čitanje Božje Riječi.

Kad se Isus vratio, mnoštvo ga je pozdravilo, jer su svi očekivali njega. Tada je došao čovjek po imenu Jairus, vođa sinagoge, i pao Isusu pred noge, moleći ga da dođe u njegovu kuću jer mu je jedina kći, djevojka od oko dvanaest godina, umirala.

Dok je Isus bio na putu, mnoštvo ga je gotovo zgazilo. I tu je bila žena koja je bila podložna krvarenju već dvanaest godina, ali je nitko nije mogao izliječiti. Ona je došla iza njega i dotaknula se ruba njegove halje, i odmah je prestalo njezino krvarenje.

“Ko me je dotaknuo?” Isus upita.

Kad su svi to zanijekali, Petar reče: “Gospodaru, ljudi su te zgurani i pritisnuti.”

Ali Isus reče: “Netko me je dotaknuo; znam da je iz mene izišla sila.”

Tada žena, videći da ne može ostati neprimijećena, dođe drhtavica i pade mu pred noge. Pred svim ljudima, ona mu reče zašto ga je dotaknula i kako je bila odmah izliječena.

Tada joj reče: “Kći, tvoja vjera te je izliječila. Idi u miru.”

Dok je Isus još govorio, dođe netko iz kuće Jairusove, vođe sinagoge. “Umrla ti je kći,” reče. “Ne trudite učitelja više.”

Čuvši to, Isus reče Jairusu: “Ne boj se; samo vjeruj, i ona će biti izliječena.”

Kad je stigao u kuću Jairusovu, nije nikoga pustio s njim osim Petra, Ivana, Jakova i djetetove oca i majke. U međuvremenu, svi su ljudi plakali i naricali za njom.

“Prestani plakati,” reče Isus. “Nije mrtva nego spava.”

Nisu ga slušali, znajući da je umrla. Ali on je uzeo za ruku i rekao: "Dijete moje, ustani!" Njen duh se vratio, i odmah se diže. Tada je Isus rekao da joj dadu nešto za jesti.

Njeni roditelji su bili iznenađeni, ali on im je zapovjedio da nikome ne kažu što se dogodilo.

Ovo je Riječ Gospodnja.

Pa, wow. To je snažna priča. Poznana priča. Zapravo, dvije priče isprepletene zajedno. I dio razloga zašto je toliko poznata je taj što je Matej, Marko i Luka svi bilježe na isti način: jedna priča počinje, druga je prekida, a zatim prva završava. To je ono što znanstvenici nazivaju interkalacijom, ali budući da je grčka, volim je nazivati gyro - jedan sloj, zatim punjenje, zatim završni sloj.

I Luka postavlja ovu "gyro priču" na kraj niza scena koje pokazuju Isusovu moć u čiňenju dobra. Natrag u 7. poglavlju, on izliječuje slugu stotnika iz daleka. On uskrisuje udovicu sina. On otpušta grijehe. On umiruje oluju. Neposredno prije toga, on pokazuje vlast nad duhovnim područjem izbacivanjem legije demona. I sada, da zaključimo ovu seriju portreta Isusove vlasti, dobivamo ovu dvostruku priču.

Ali ovdje se događa više nego samo dvije priče spojene zajedno. Ove priče namjerno odražavaju jedna drugu. Mogli biste je nazvati priča o dvije kćeri. Jairusova kći u prvoj priči, a zatim ova žena - koju Isus naziva "Kćer" u najkritičnijem trenutku.

Obje kćeri su također, prema židovskom zakonu, ritualno nečiste - jedna zbog kroničnog krvarenja, druga zbog smrti. Vratit ćemo se tome.

I onda tu postoji upečatljiva povezanost dvanaest. Dvanaestogodišnja djevojka. Žena koja pati već dvanaest godina. Godina kada je ova djevojka rođena bila je godina kada je počela patnja ove žene. Nevidljive niti vezuju njihove živote zajedno, i sada - iako vjerojatno nikada nisu znale jedna drugu - one se sijeku na ovom danu, u ovom trenutku, kada obje susreću Isusa i potpuno se preobražavaju.

Tradicionalno, djevojka postaje žena s dvanaest godina. Tako ovdje imamo dvije kćeri, dvije žene, čije su priče vezane zajedno. I promatrajući ih zajedno, mislim da Bog ima nešto duboko što nam želi reći.

Redoslijed njihovih priča je isti: očaj, užas i spasenje. To je kretanje kojem ćemo se pridružiti.

Pa ako imaš Bibliju - ili možeš je otvoriti - okreni se na Luka 8, počevši od stiha 40. Želim se usporiti, obratiti pozornost i proći kroz ono što se događa kako bismo čuli što Bog ima za nas.

Prva faza je očaj.

Isus se vratio iz onog čudnog izleta sa svojim učenicima, gdje je susreo i izliječio đavolika. Sada je natrag u naseljenom području i svi ga traže. Čuli su ga kako uči. Vidjeli su ga kako liječi. Znaju da nešto od Božje prisutnosti počiva na njemu. Tako se gomila ljudi skuplja.

Ali usred te gužve otvara se put. Dolazi VIP: Jairus, vođa sinagogi. Cijenjen, dostojan čovjek. I kako pristupa Isusu?

On pada u Isusove noge i molja ga.

Luka koristi ovu sliku iznova i iznova - padajući u Isusove noge - kao tjelesni izraz očaja. To je nevoljno. To se događa kada dno otpada.

Nisam to ikada prije toga doživio sve do par trenutaka u posljednjem desetljeću - jedan tijekom sezone duboke tjeskobe i nepravde, kada sam doslovno pao na zemlju. I onda, prošle godine, nakon operacije moždanog tumora moje žene, oko osamnaest sati nakon toga, kada je bila u neopisivoj boli i mislili smo da je kraj - nisam mogao ne pasti na koljena pored njezine postelje. Neki od vas su to prošli. Neki od vas nisu. Ali to je univerzalni ljudski izraz očaja.

I zašto je Jairus očajan? Jer njegova jedina kći - njegova draga dvanaestogodišnjakinja - umire. Nije samo bolesna. Nije samo zabrinuta za svoje roditelje onako kako djeca često čine. Ona umire.

I tako je on potpuno uništen.

A ako pogledate samo tih prvih par stihova - stihove 41 i 42 - toliko tjeskobe, toliko boli, toliko straha je nabijeno u njima da je lako čitati pored emocionalne težine onoga što ovaj čovjek proživljava. Isus, za koga stalno vidimo da preplavljuje suosjećanjem, kaže da. On ide s Jairusom. I kraj 42. stiha nam još jednom podsjeća da ga gomila ljudi pritiska. Svatko želi biti blizu njega.

Tada stih 43. uvodi prekid:

Tamo je bila žena koja je bila podvrgnuta krvarenju već dvanaest godina, ali nitko nije mogao izliječiti je.

Mark dodaje da je potrošila sve što je imala na liječnike, i umjesto da ozdravi, samo je postajala sve gora.

Pa tako s Jairusom vidimo akutni očaj - iznenadni kriz. S ovom ženom vidimo kronični očaj - dvanaest duga godina patnje. I prema Levitskom zakonu 15, kakvo god bilo njezino medicinsko stanje, ono ju je svrstalo u kategoriju ritualno nečiste. Ne grešna. Ne kriva. Ali odvojena. Odrezana.

I zato što njezino stanje nikada nije prestalo, odvajanje nikada nije prestalo. Sve što je ona dodirnula moglo je postati nečisto. Svatko koga je dodirnula. Nije mogla služiti u hramu. Vjerojatno nije mogla ni ući u Jeruzalem. Bila je izolirana. Sama. Siromašna. Izbačena.

Pokušajte to zamisliš: dvanaest godina bez ikoga koji bi je dotaknuo. Dvanaest godina bez ikoga tko bi je pozvao u svoj dom. Dvanaest godina bez zajednice.

I sada—ovdje—ona vidi svoju priliku. Mnoštvo je ogromno. Svi se guraju. Nitko ne može jasno vidjeti išta. Učenci pokušavaju upravljati kaosom. I ona misli: Ako samo mogu doći dovoljno blizu... nitko me neće primijetiti. Nitko me neće prepoznati. Ako samo mogu dotaknuti rub njegove halje... vjerujem da ću biti izliječena.

Pa tako se provuče kroz mnoštvo, vjerojatno s maramom spuštenom nisko, i posegne. Dotakne se ruba njegove odjeće.

I odmah—ona zna. Njezino tijelo joj kaže. Kao što zgloba pukne natrag na svoje mjesto. Ili kao onaj trenutak kada psihološki teret koji nisi čak ni potpuno razumio iznenada prestane i shvatiš kako je bio težak. Ona zna da je izliječena.

Zamisljam da jedva može vjerovati—radost pomiješana s nevjericom, pomiješana sa strahom da se ponovno ufati u nadu.

Priča bi mogla završiti tu. Mnogim pričama je tako. Ljudi susreću Isusa, primaju izliječenje i nastavljaju svojim putem. I s Jairusom, Isus bi mogao jednostavno izliječiti njegovu kćer iz daleka, kao što je učinio u 7. poglavlju.

Ali događa se nešto neočekivano. Postoji još jedan korak. Ne samo očajanje i oslobođenje—nego užas.

Pogledajte stih 45:

"Ko me je dotaknuo?" upita Isus.

Svi to poreknu. Petar kaže što bismo svi rekli: Gospodaru, svi te dodiruju. Ali Isus zna da se dogodilo nešto drugo. On zna da je iz njega izišla sila.

I to je čudno. To je jedino takvo čudo—netko dodirne Isusovu odjeću i bude izliječen. Gotovo da djeluje magično, kao štap za izliječenje ili kristal u fantazijskoj priči. Ali to nije to. Ovo je osobno. Ovo je vjera. Zato Isus zna.

Uostalom, mnogi su ga ljudi gurali. Samo je jedan primio izliječenje.

I sada očaj žene se pretvara u strah. Bila je nadala da će ostati anonimna. Uspjela je. Dobila je svoje izlječenje. Mogla je se tiho udaljiti. Ali Isus zaustavlja cijelu gomilu i pita: Tko me je dotaknuo?

Njezina kratkotrajna radost se urušava u strah. Dvanaest godina sramote, isključenja, usamljenosti - sada izložena. Dotaknula je Isusa, potencijalno ga učinivši nečistim. Učinila je to tajno. I sada stoji pred čovjekom Božjim s neopisivom vlašću.

Stih 47:

Tada žena, videći da ne može proći neprimijećena, dođe drhtavica i padne mu pred noge. Pred svim ljudima, ispričala je zašto ga je dotaknula i kako je bila odmah izliječena.

Kao i Jairus, ona pada pred Isusove noge. Ali ne samo u očaju - također i u strahu. Nema pojma što će se dogoditi sljedeće. Sve što može učiniti je biti iskrena i baciti se pred njega.

I prije nego što čujemo Isusov odgovor, pogledajte stih 49:

Ukoliko Isus još govoraše, netko dođe iz kuće Jairusove. "Tvoja kći je mrtva", rekao je. "Nije potrebno više uznemiravati učitelja."

Tako kao što se ženina priča kreće od očaja do radosti do straha, Jairusova priča također se kreće od očaja do straha. Vidi glasnika. Čuje hladne riječi.

I ako pokušate zamisliti Jairusovu situaciju ovdje - stvarno je zamisli - možete osjetiti napetost. On je očajan. Molio je Isusa da dođe. Isus je pristao. Ali gomila usporava sve. Ljudi se tlače sa svih strana. I Jairus mora misliti: Gospodine, molim te - moja kći umire. Nemamo vremena za ovo.

I tada Isus staje.

I ova žena - izbačena - izlazi naprijed i pada na njegova koljena. I sve što Jairus može misliti je: Nemamo vremena za ovo. Moja kći umire. Molim te, Gospodine, moramo ići.

I tada, usred te agonizirajuće odgađanja, čuje hladne riječi:

"Tvoja kći je mrtva.

Nije potrebno više uznemiravati učitelja."

Odjekuje žalost Marije i Marte u Jovanu 11, kada je njihov brat umro, a Isus nije stigao na vrijeme.

Obje priče imaju obrat koji ne očekujemo. One prelaze iz užasnog u još gore. Iz očajanja u strah.

Ali ove dvije kćeri će uskoro doživjeti nešto drugo. I tu počinje treći pokret - oslobođenje.

Vratimo se ženi koja krvari. Ona se trese pred Isusovim nogama, vjerojatno se boji da će on oduzeti ozdravljenje ili je javno osramotiti ili u najboljem slučaju reći: Dobra, možeš zadržati ozdravljenje, ali ono što si učinila bilo je pogrešno.

Što će on reći?

Stih 48:

Kći, tvoja vjera te je ozdravila.

Iđi u miru.

Umjesto da je ukori, umjesto da povuče svoju moć, on je blagoslivlja. On je naziva Kći - riječ koju Isus nikada ne koristi za nekoga drugoga u Evanđeljima. I šalje je u miru.

I to nam opet pokazuje: ovo nije bila magija. Ovo nije bio trenutak liječiteljskog amuleta. Isus ističe njenu vjeru. On želi da ona - i svi ostali - razumiju što se stvarno dogodilo.

I primijetite paralelnost s Jairusom. Odmah u stihu 50, kada stiže vijest o smrti njegove kćeri, Isus mu se obraća i kaže:

Nemoj se bojati.

Vjeruj, i ona će biti ozdravljena.

Vjera opet.

I to se točno događa. Ako pogledate sljedećih nekoliko stihova, Isus ide u Jairusovu kuću. Djevojka je mrtva. Svi to znaju. On ne dozvoljava gomili da ga prati - samo Petar, Jakov, Ivan i roditelji. Oni ulaze u sobu gdje leži mlada djevojka.

Na putu, Isus kaže: Zašto plačete? Ona nije mrtva, nego spava. Oni se smiju njemu. Oni znaju smrt kada je vide. Ali Isus često znači više od svojih riječi koje inicijalno sugerira.

I zašto to kaže? Pogledajte stih 56. Nakon što ju je uskrisio, kaže im da ne kažu nikome što se dogodilo. Isus ne pokušava razbjesniti mnoštvo. Ne pokušava steći popularnost ili započeti pokret. Ako bi htio slavu, učinio bi ovo čudo na ulici.

On djeluje iz samiljenja— čistog, iskrenog samiljenja. On vraća život ovoj obitelji, ali nije zainteresiran za spektakl. On je došao liječiti, da, ali i učiti, propovijedati kraljevstvo i na kraju umrijeti i uskrsnuti, uspostavljajući novi odnos između Boga i čovječanstva.

Tako očajanje koje se pretvorilo u strah sada se pretvara u spasenje—za obje kćeri.

I što to znači za nas?

Kako sam razmišljao o ovoj priči ovog tjedna, pomislio sam: u jednom smislu, bilo bi dovoljno samo stajati u čudu. Vidjeti Isusovu moć. Sjetiti se da isti Isus koji je učinio ove stvari danas je živ, prisutan s nama, moćan i samilan i namjeran.

Ali želim izvući dvije rečenice—dvije istine—koje mislim da Bog želi da vidimo.

Prvo:

Bog želi da steknemo potpuniju sliku tko je Isus i što čini za ljude—za nas.

Legitimno govorimo o Isusovoj smrti i uskrsnuću za oproštenje grijeha. To je bitno. Neophodno. Ali to nije cijela priča.

Priče poput ove pokazuju nam da Isusovo djelo također uključuje: * čišćenje nečistog * uklanjanje srama * pobjedu nad smrću * isporuku ljudi iz očajnih situacija * vraćanje ljudi u zajednicu

Obje kćeri su vraćene u svoje zajednice. Baš kao i demonizirani u prethodnoj priči. Tom Wright to lijepo izražava: Isus uprlja svoje ruke problemima svijeta. On pozdravlja naš drhtavi dodir. I on odgovara s središnjom biblijskom zapovijedi: Ne bojte se.

Isus ne samo oprošta grijehe – on uklanja sram. On ne samo obećava vječni život – on pobjeđuje smrt. On ne samo što nas pomiruje s Bogom – on nas obnavlja jedni prema drugima.

I to je još uvijek istina danas. Neki od vas ovdje – ili gledajući online – osjećate se izoliranima. Sram. Žaljenje. Sramota. Izvana izgledate kao da je sve u redu. Izvana se osjećate sami.

Isus je došao ne samo da vam oprosti, već da vas obnovi – sebi i drugima. Bilo da su vaši neuspjesi javni ili privatni, vezani uz odnose ili financije, vaš sram može biti uklonjen. Možete biti obnovljeni u zajednici kojoj težite.

Jedan komentator je to dobro rekao:

“Nemojte više uznemiravati učitelja” nikada nije pravi odgovor na naše nevolje.

Možda se danas osjećate kao da ste izašli izvan nade. Previše srami. Previše slomljeni. Predaleko odšli.

Ali “nemojte više uznemiravati učitelja” nikada nije pravi odgovor.

Isti Isus koji je dotaknuo ove živote, dodiruje i naše. I mi želimo biti crkva gdje je ta obnova dobrodošla. Ne morate prvo srediti svoj život. Dobrodošli ste da budete obnovljeni.

I sve to postaje dostupno ne kroz postizanje, već kroz vjeru – padajući pred Isusove noge, u srcu ili tjelesno, i ispovijedajući svoju potrebu.

Što vodi ka drugoj istini:

Božje očajnost i strah koriste za preobrazbu – bilo da se dogodi oslobođenje ili ne.

U ovim pričama, dolazi do oslobođenja. Ali ponekad se to ne dogodi. Ipak, Bog koristi očajnost i strah za preobrazbu – bilo da se dogodi oslobođenje ili ne.

Tjedan dana imao sam priliku – neke planirane, mnoge neplanirane – provesti puno vremena s mnogima od vas. Vrijeme s ljudima ovdje, ljudima daleko. Vrijeme pastorizacije, slušanja, držanja prostora, savjetovanja, molitve. Bio je to posebno težak tjedan – pun očajnih situacija i bezizlaznih situacija.

Bio sam s starijim svetima koji su se brinuli za supružnike s demencijom suočavajući se s vlastitim rakom.

Bio sam s ljudima čiji životi izgledaju polirani izvana, ali su puni krivnje, tjeskobe i žaljenja.

Sidjela sam s ljudima u ruševinama izgubljenog posla, slomljenih brakova i sukoba s odraslim djecom s kojima ne znaju kako se nositi.

Čak sam razgovorala sa studentom i prijateljem koji služi u osoblju Crkve Saveza Kristova u Nashvillu, gdje su se prije mjesec dana dogodili tragični događaji. Bio je u svom uredu kada se to dogodilo - jedva je izbjegao - a zatim je stajao na parkiralištu svjedočeći teškim posljedicama. Bezizlaznost.

Jedan razgovor želim podijeliti s vama, jer me ta osoba za to zamolila. Chris mi je dao dopuštenje da ga podijelim. Inače ne bih.

Riječ je o našem bratu, Andrewu Toyu. Mnogi od vas poznaju Andrewa i Sarah Beth. Članovi su zajednice Sojourn. Andrew već dugo ima zdravstvenih problema, ali u posljednjih nekoliko tjedana stvari su poprimile posebno teški obrat. Trenutno je u bolničkom krevetu - možda gleda upravo sada - iz Cincinnatija, suočava se s velikom operacijom sa značajnim komplikacijama. Prije nekoliko dana upitao je svoje liječnike, vrlo izričito, "Kolike su moje šanse za umiranje?" I odgovor nije bio nizak.

Pa smo imali dugačak telefonski razgovor. Smrt mu je sada vrlo stvarna na način na koji većina nas živi u poricanju. Razgovorali smo o Lukinu 18 - jednom od mojih omiljenih odlomaka - gdje Isus priča priču o dva čovjeka koji se mole: jedan siguran u svoju vlastitu pravednost, drugi bolno svjestan svog grijeha i slomljenosti. Jedan kaže: "Hvala ti što nisam kao taj čovjek." Drugi može samo reći: "Bože, smiluj se meni, grešniku." I Isus pita: Koji je od njih dvojice otišao kući opravdan?

Razgovorali smo o tome. Razgovorali smo o Luki 8. Razgovorali smo o ovoj priči danas. I hvala Bogu za milost u Andreuovom glasu – jednostavnost povjerenja Isusu suočen s užasnošću, jasnoća koja dolazi kada smrt nije samo teoretska već moguća. Ovo je čudnoviti dar očajnosti. Čudnoviti dar užasnosti. On razjašnjava što je važno. On razjašnjava za što je život.

I možete se pridružiti molitvi da Bog potpuno izbavi Andreja – da Bog poštedi njega i njegovu obitelj od ove boli. Bog to može učiniti. Ali po Andrejevom vlastitom svjedočenju – što je htio da vam kažem – jest ovo:

Bog je prisutan s njim u ovoj užasnoj situaciji, bilo da dolazi ili ne dolazi oslobođenje.

To je lijepo. Jer s Bogom su stvari drugačije. Znati tko je Bog kao Izvaredač – čak i kada oslobođenje zakasni ili ne dođe – mijenja sve.

Volim ove stihove iz Deuteronomija. Izrael je bio u pustinji četrdeset godina – četrdeset godina očajnosti, straha, gubitka i boli. I Mojsije kaže u Deuteronomiju 8:

Sjetit ćete se cijelog puta kojim vas je Gospodin, Bog vaš, vodio ovih četrdeset godina u pustinji, da vas ponizi, da vas ispita i zna što je u vašem srcu… I ponizio vas i dao vam glad, i hranio vas manom… da vas nauči da čovjek ne živi samo od kruha, nego od svake riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih… da vas ponizi i ispita, da vam učini dobro na kraju.

To je jasnoća koja dolazi u pustinji.

To je jasnoća koja dolazi u očajnosti.

To je jasnoća koja dolazi u užasnosti.

Henry David Thoreau je slavno rekao: “Većina ljudi živi životom tihe očajnosti.” On nastavlja: ono što nazivamo rezignacijom zapravo je potvrđena očajnost. I nesvjesni očaj se krije ispod zabava života.

Nisam siguran gdje se danas nalazite. Znam da su mnogi od vas u očaju. Neki od vas su u strahu. Neki od vas se osjećaju dobro — i to je dobro. Postoje sezone odmora. Ali prije ili kasnije, svaki od nas će se suočiti sa svojim ograničenjima — našom smrtnosti, našom nedostatkom kontrole.

I poruka Božja ovdje je da je isti Bog koji je bio prisutan Jairusu i njegovoj kćeri, i ovoj ženi koja krvari, isti Bog koji nije promijenjen. On je sada prisutan nama u Isusu. To je zaista dobra vijest.

Bilo gdje se danas nalazite — ili ako ne danas, onda uskoro — kada se suočite s očajem i strahom, postoji nada.

Postoji nada jer će Bog biti prisutan s vama.

Postoji nada jer Isus pozdravlja one koji se trese.

Postoji nada jer vjera — jednostavna, očajna vjera — otvara vrata njegovoj prisutnosti.

Dr. Jonathan T. Pennington trenutno je profesor tumačenja Novog zavjeta na Južnom sjemeništu u Louisvilleu, Kentucky. Također je redovito služio kao gostujući profesor na Reformiranom teološkom sjemeništu (Orlando), Jugoistočnom sjemeništu, Institutu Crkve sela (Dallas) i Institutu za biblijsko istraživanje u Orlandu, FL, kao i na Morling koledžu (Melbourne, Australija).

Ovaj članak je temeljen na doslovnom tekstu propovijedi dr. Penningtona. Lagano je uređen u Copilotu, kao i od strane teološkog osoblja u Third Millennium Ministries.